[1] Hvalim te, Gospode, iz svega srca svojega, kazujem sva èudesa tvoja.
[2] Radujem se i veselim se o tebi, pjevam imenu tvojemu, višnji!
[3] Neprijatelji se moji vratiše natrag, spotakoše se i nesta ih ispred lica tvojega;
[4] Jer si svršio sud moj i odbranio me; sio si na prijesto, sudija pravedni.
[5] Rasrdio si se na narode i ubio bezbožnika, ime si im zatro dovijeka, zasvagda.
[6] Neprijatelju nesta maèeva sasvijem; gradove ti si razvalio; pogibe spomen njihov.
[7] Ali Gospod uvijek živi; spremio je za sud prijesto svoj.
[8] On æe suditi vasionome svijetu po pravdi, usudiæe narodima pravo.
[9] Gospod je utoèište ubogome, utoèište u nevolji.
[10] U tebe se uzdaju koji znaju ime tvoje, jer ne ostavljaš onijeh koji te traže, Gospode!
[11] Pojte Gospodu, koji živi na Sionu; kazujte narodu djela njegova;
[12] Jer on osveæuje krv, pamti je; ne zaboravlja jauka nevoljnijeh.
[13] Smiluj se na me, Gospode; pogledaj kako stradam od neprijatelja svojih, ti, koji me podižeš od vrata smrtnijeh,
[14] Da bih kazivao sve hvale tvoje na vratima kæeri Sionove, i slavio spasenje tvoje.
[15] Popadaše narodi u jamu, koju su iskopali; u zamku, koju su sami namjestili, uhvati se noga njihova.
[16] Poznaše Gospoda; on je sudio; u djela ruku svojih zaplete se bezbožnik.
[17] Vratiæe se u pakao bezbožnici, svi narodi koji zaboravljaju Boga;
[18] Jer neæe svagda biti zaboravljen ubogi, i nada nevoljnicima neæe nigda poginuti.
[19] Ustani, Gospode, da se ne posili èovjek, i da prime narodi sud pred tobom.
[20] Pusti, Gospode, strah na njih; neka poznadu narodi da su ljudi.