[1] Pomozi mi, Bože, jer doðe voda do duše.
[2] Propadam u dubokom glibu, gdje nema dna; tonem vodi u dubine, i vali me zatrpavaju.
[3] Iznemogoh vièuæi, promuèe mi grlo, pobijelješe mi oèi pogledajuæi Boga.
[4] Onijeh koji mrze na me ni za što ima više nego kose na glavi mojoj; osiliše koji hoæe da me pogube, lažljivi neprijatelji moji. Što nijesam otimao, valja da vratim.
[5] Bože! ti znaš je li u meni bezumlje, i krivice moje nijesu sakrivene od tebe.
[6] Nemoj da se postide u meni koji se uzdaju u tebe, Gospode, Gospode nad vojskama! Nemoj da se posrame u meni koji traže tebe, Bože Izrailjev!
[7] Jer tebe radi podnosim rug, i sramota popade lice moje.
[8] Tuðin postadoh braæi svojoj, i neznan sinovima matere svoje.
[9] Jer revnost za kuæu tvoju jede me i ruženja onijeh koji tebe ruže padaju na me.
[10] Plaèem, postim se dušom svojom, i to mi se prima za zlo;
[11] Mjesto haljine oblaèim vreæu, i bivam im prièa.
[12] O meni se razgovaraju sjedeæi na vratima, pijuæi vino pjevaju me.
[13] A ja se molim tebi, Gospode; vrijeme je da se smiluješ, Bože; po velikoj milosti svojoj usliši me, jer je istinito spasenje tvoje.
[14] Izvadi me iz gliba, da ne propadnem; da se izbavim od nenavidnika i iz duboke vode;
[15] Da me ne uzme voda na maticu, da me ne proždre puèina, i da ne sklopi jama nada mnom ždrijela svojega.
[16] Usliši me, Gospode, jer je blagost tvoja milosrdna, po velikoj dobroti svojoj pogledaj me.
[17] Nemoj odvratiti lica svojega od sluge svojega; jer me je tuga; pohitaj, usliši me.
[18] Približi se duši mojoj, izbavi je; nasuprot neprijateljima mojim izbavi me.
[19] Ti znaš pod kakvim sam rugom, stidom i sramotom; pred tobom su svi neprijatelji moji.
[20] Sramota satr srce moje, iznemogoh; èekam hoæe li se kome sažaliti, ali nema nikoga; hoæe li me ko potješiti, ali ne nalazim.
[21] Daju mi žuè da jedem, i u žeði mojoj poje me octom.
[22] Trpeza njihova neka im bude mreža i zamka, to neka im bude plata.
[23] Neka im potamne oèi njihove, da ne vide, i njihove bedre raslabi zasvagda.
[24] Izlij na njih jarost svoju, i plamen gnjeva tvojega neka ih obuzme!
[25] Stan njihov neka opusti, i u njihovijem šatorima neka ne bude nikoga da živi.
[26] Jer koga si ti porazio, oni gone, i umnožavaju jade onima koje si ti ranio.
[27] Meæi na njih krivicu za krivicom, da ne doðu do pravde tvoje.
[28] Neka se izbrišu iz knjige živijeh, i s pravednicima nek ne budu zapisani.
[29] A ja sam ništ i bolan; pomoæ tvoja, Bože, nek me zakloni.
[30] Slaviæu ime Božije u pjesmi, velièaæu ga u hvali.
[31] To je Bogu milije od vola, od teleta s rogovima i s papcima.
[32] Vidjeæe ništi i radovaæe se. Koji tražite Boga, oživjeæe srce vaše.
[33] Jer Bog èuje uboge, i sužanja svojih ne ogluša se.
[34] Neka ga hvale nebesa i zemlja, mora i sve što se u njima mièe!
[35] Jer æe Bog spasti Sion, sazidaæe gradove Judine; i ljudi æe se ondje naseliti i naslijediæe ga.
[36] I natražje æe se sluga njegovijeh utvrditi u njemu, i koji ljube ime njegovo nastavaæe na njemu.