[1] U tebe se, Gospode, uzdam, nemoj me ostaviti pod sramotom vjeènom.
[2] Pravdom svojom izbavi me, i oprosti me, prigni k meni uho svoje i pomozi mi.
[3] Budi mi grad gdje bih svagda dolazio da živim, uredi spasenje moje; jer si ti grad moj i krjepost moja.
[4] Bože moj! uzmi me iz ruke bezbožnikove, iz ruke bezakonikove i nasilnikove.
[5] Jer si ti nadanje moje, Gospod je Gospod pouzdanje moje od mladosti moje.
[6] Tebe se držim od roðenja, od utrobe matere moje ti si braniè moj; tobom se hvalim svagda.
[7] Èudo sam mnogima, a ti si utoèište moje jako.
[8] Usta su moja puna hvale tvoje, slave tvoje svaki dan.
[9] Nemoj me odbaciti pod starost, kad me izdaje snaga moja, nemoj me ostaviti.
[10] Jer neprijatelji moji misle o meni, i koji vrebaju dušu moju dogovaraju se,
[11] Govoreæi: Bog ga je ostavio, potjerajte i uhvatite ga, jer ga nema ko izbaviti.
[12] Bože! Ne budi daleko od mene; Bože moj! pohitaj mi u pomoæ.
[13] Nek se postide i poginu protivnici duše moje; neka popadne stid i sramota na one koji mi traže zla!
[14] A ja æu se svagda uzdati, i ponavljaæu hvale tebi.
[15] Usta æe moja kazivati pravdu tvoju, svaki dan dobroèinstva tvoja, jer im ne znam broja.
[16] Uæi æu u sili Gospoda Gospoda, i slaviæu samo tvoju pravdu.
[17] Bože! ti si me uèio od mladosti, i do danas kazujem èudesa tvoja.
[18] Ni u starosti i kad osijedjeh nemoj me ostaviti, Bože, eda bih kazivao mišicu tvoju natražju, svoj omladini silu tvoju.
[19] Pravda je tvoja, Bože, do najviše visine; u velikim djelima, koja si uèinio, Bože, ko je kao ti?
[20] Koliko si me puta bacao u velike i ljute nevolje, pak si me opet ostavio meðu živima i iz bezdana me zemaljskih opet izvadio.
[21] Mnogo si me puta podizao i ponavljao utjehe.
[22] I ja te hvalim uz psaltir, tvoju vjernost, Bože moj; udaram ti u gusle, sveèe Izrailjev!
[23] Raduju se usta moja kad pjevam tebi, i duša moja, koju si izbavio.
[24] I jezik moj svaki dan kazuje pravdu tvoju; jer su postiðeni i posramljeni koji mi traže zla.