[1] Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda! Gospode, Bože moj, velik si veoma, obukao si se u velièanstvo i krasotu.
[2] Obukao si svjetlost kao haljinu, razapeo nebo kao šator;
[3] Vodom si pokrio dvorove svoje, oblake naèinio si da su ti kola, ideš na krilima vjetrnijem.
[4] Èiniš vjetrove da su ti anðeli, plamen ognjeni da su ti sluge.
[5] Utvrdio si zemlju na temeljima njezinim, da se ne pomjesti va vijek vijeka.
[6] Bezdanom kao haljinom odjenuo si je; na gorama stoje vode.
[7] Od prijetnje tvoje bježe, od gromovnoga glasa tvojega teku.
[8] Izlaze na gore i slaze u doline, na mjesto koje si im utvrdio.
[9] Postavio si meðu, preko koje ne prelaze, i ne vraæaju se da pokriju zemlju.
[10] Izveo si izvore po dolinama, izmeðu gora teku vode.
[11] Napajaju sve zvijeri poljske; divlji magarci gase žeðu svoju.
[12] Na njima ptice nebeske žive; kroz grane razliježe se glas njihov.
[13] Napajaš gore s visina svojih, plodima djela tvojih siti se zemlja.
[14] Daješ te raste trava stoci, i zelen na korist èovjeku, da bi izvodio hljeb iz zemlje.
[15] I vino veseli srce èovjeku, i lice se svijetli od ulja, i hljeb srce èovjeku krijepi.
[16] Site se drveta Božija, kedri Livanski, koje si posadio.
[17] Na njima ptice viju gnijezda; stanak je rodin na jelama.
[18] Gore visoke divokozama, kamen je utoèište zeèevima.
[19] Stvorio si mjesec da pokazuje vremena, sunce poznaje zapad svoj.
[20] Stereš tamu, i biva noæ, po kojoj izlazi sve zvijerje šumsko;
[21] Lavovi rièu za plijenom, i traže od Boga hrane sebi.
[22] Sunce grane, i oni se sakrivaju i liježu u lože svoje.
[23] Izlazi èovjek na posao svoj, i na rad svoj do veèera.
[24] Kako je mnogo djela tvojih, Gospode! Sve si premudro stvorio; puna je zemlja blaga tvojega.
[25] Gle, more veliko i široko, tu gmižu bez broja, životinja mala i velika;
[26] Tu laðe plove, krokodil, kojega si stvorio da se igra po njemu.
[27] Sve tebe èeka, da im daješ piæu na vrijeme.
[28] Daješ im, primaju; otvoriš ruku svoju, site se dobra.
[29] Odvratiš lice svoje, žaloste se; uzmeš im duh, ginu, i u prah svoj povraæaju se.
[30] Pošlješ duh svoj, postaju, i ponavljaš lice zemlji.
[31] Slava Gospodu uvijek; nek se veseli Gospod za djela svoja!
[32] On pogleda na zemlju, i ona se trese; dotakne se gora, i dime se.
[33] Pjevaæu Gospodu za života svojega; hvaliæu Boga svojega dok sam god.
[34] Neka mu bude mila besjeda moja! veseliæu se o Gospodu.
[35] Neka nestane grješnika sa zemlje, i bezbožnika neka ne bude više! Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda! Aliluja!