[1] Milosti æu Gospodnje pjevati uvijek, od koljena na koljeno javljaæu istinu tvoju ustima svojima.
[2] Jer znam da je zavavijek osnovana milost, i na nebesima da si utvrdio istinu svoju, rekavši:
[3] “Uèinih zavjet s izbranim svojim, zakleh se Davidu, sluzi svojemu:
[4] Dovijeka æu utvrðivati sjeme tvoje i prijesto tvoj ureðivati od koljena do koljena.
[5] Nebo kazuje èudesa tvoja, Gospode, i istinu tvoju sabor svetijeh.
[6] Jer ko je nad oblacima ravan Gospodu? ko æe se izjednaèiti s Gospodom meðu sinovima Božijim?
[7] Bogu se valja klanjati na saboru svetijeh, strašniji je od svijeh koji su oko njega.
[8] Gospode, Bože nad vojskama! ko je silan kao ti, Bože? I istina je tvoja oko tebe.
[9] Ti vladaš nad silom morskom; kad podigne vale svoje, ti ih ukroæavaš.
[10] Ti si oborio oholi Misir kao ranjenika, krjepkom mišicom svojom rasijao si neprijatelje svoje.
[11] Tvoje je nebo i tvoja je zemlja; ti si sazdao vasiljenu i što je god u njoj.
[12] Sjever i jug ti si stvorio, Tavor i Ermon o tvom se imenu raduje.
[13] Tvoja je mišica krjepka, silna je ruka tvoja, i visoka desnica tvoja.
[14] Blagost je i pravda podnožje prijestolu tvojemu, milost i istina ide pred licem tvojim.
[15] Blago narodu koji zna trubnu pokliè! Gospode! u svjetlosti lica tvojega oni hode;
[16] Imenom se tvojim raduju vas dan, i pravdom tvojom uzvišuju se.
[17] Jer si ti krasota sile njihove, i po milosti tvojoj uzvišuje se rog naš.
[18] Jer je od Gospoda obrana naša, i od svetoga Izrailjeva car naš.
[19] Tada si govorio u utvari vjernima svojim, i rekao: “poslah pomoæ junaku, uzvisih izbranoga svojega iz naroda.
[20] Naðoh Davida slugu svojega, svetim uljem svojim pomazah ga.
[21] Ruka æe moja biti jednako s njim, i mišica moja krijepiæe ga.
[22] Neæe ga neprijatelj nadvladati, i sin bezakonja neæe mu dosaditi.
[23] Potræu pred licem njegovijem neprijatelje njegove, i nenavidnike njegove poraziæu.
[24] Istina je moja i milost moja s njim; i u moje ime uzvisiæe se rog njegov.
[25] Pružiæu na more ruku njegovu, i na rijeke desnicu njegovu.
[26] On æe me zvati: ti si otac moj, Bog moj i grad spasenja mojega.
[27] I ja æu ga uèiniti prvencem, višim od careva zemaljskih.
[28] Dovijeka æu mu hraniti milost svoju, i zavjet je moj s njim vjeran.
[29] Produljiæu sjeme njegovo dovijeka, i prijesto njegov kao dane nebeske.
[30] Ako sinovi njegovi ostave zakon moj, i ne uzidu u zapovijestima mojim;
[31] Ako pogaze uredbe moje, i zapovijesti mojih ne saèuvaju,
[32] Onda æu ih pokarati prutom za nepokornost, i ranama za bezakonje njihovo;
[33] Ali milosti svoje neæu uzeti od njega, niti æu prevrnuti istinom svojom;
[34] Neæu pogaziti zavjeta svojega, i što je izašlo iz usta mojih neæu poreæi.
[35] Jednom se zakleh svetošæu svojom; zar da slažem Davidu?
[36] Sjeme æe njegovo trajati dovijeka, i prijesto njegov kao sunce preda mnom;
[37] On æe stajati uvijek kao mjesec i vjerni svjedok u oblacima.”
[38] A sad si odbacio i zanemario, razgnjevio si se na pomazanika svojega;
[39] Zanemario si zavjet sa slugom svojim, bacio si na zemlju vijenac njegov.
[40] Razvalio si sve ograde njegove, gradove njegove obratio si u zidine.
[41] Plijene ga svi koji prolaze onuda, posta potsmijeh u susjeda svojijeh.
[42] Uzvisio si desnicu neprijatelja njegovijeh, obradovao si sve protivnike njegove.
[43] Zavratio si ostrice maèa njegova, i nijesi ga ukrijepio u boju;
[44] Uzeo si mu svjetlost, i prijesto njegov oborio si na zemlju;
[45] Skratio si dane mladosti njegove i obukao ga u sramotu.
[46] Dokle æeš se, Gospode, jednako odvraæati, dokle æe kao oganj plamtjeti gnjev tvoj?
[47] Opomeni se kakav je vijek moj, kako si ni na što stvorio sve sinove Adamove?
[48] Koji je èovjek živio i nije smrti vidio, i izbavio dušu svoju iz ruku paklenijeh?
[49] Gdje su preðašnje milosti tvoje, Gospode? Kleo si se Davidu istinom svojom.
[50] Opomeni se, Gospode, prijekora sluga svojih, koji nosim u njedrima svojim od svijeh silnijeh naroda,
[51] Kojim kore neprijatelji tvoji, Gospode, kojim kore trag pomazanika tvojega.
[52] Blagosloven Gospod uvijek! Amin, amin.