[1] Glas moj ide k Bogu, i ja prizivljem njega; glas moj ide k Bogu, i on æe me uslišiti.
[2] U dan tuge svoje tražih Gospoda; noæu je ruka moja podignuta, i ne spušta se; duša moja neæe da se utješi.
[3] Pominjem Boga, i uzdišem; razmišljam, i trne duh moj.
[4] Držim oèi svoje da su budne; klonuo sam, i ne mogu govoriti.
[5] Prebrajam stare dane i godine od vijekova.
[6] Opominjem se pjesama svojih noæu; razgovaram se sa srcem svojim, i ispitujem duh svoj:
[7] “Zar æe se dovijeka gnjeviti na nas Gospod, i neæe više ljubiti?
[8] Zar je zasvagda prestala milost njegova, i rijeè se prekinula od koljena na koljeno?
[9] Zar je zaboravio milostiv biti i u gnjevu zatvorio milosrðe svoje?”
[10] I rekoh: žalosna je za mene ova promjena desnice višnjega.
[11] Pamtim djela Gospodnja; pamtim preðašnje èudo tvoje.
[12] Mislio sam o svijem djelima tvojim, razmišljao o radnji tvojoj;
[13] Bože! put je tvoj svet; koji je Bog tako velik kao Bog naš?
[14] Ti si Bog, koji si èinio èudesa, pokazivao silu svoju meðu narodima;
[15] Mišicom si odbranio narod svoj, sinove Jakovljeve i Josifove.
[16] Vidješe te vode, Bože, vidješe te vode, i ustreptaše, i bezdane se zadrmaše.
[17] Iz oblaka lijaše voda, oblaci davahu glas, i strijele tvoje leæahu.
[18] Grmljahu gromovi tvoji po nebu; munje tvoje sijevahu po vasiljenoj, zemlja se tresijaše i njihaše.
[19] Po moru bijaše put tvoj, i staze tvoje po velikoj vodi, i trag tvoj ne poznavaše se.
[20] Vodio si narod svoj kao ovce rukom Mojsijevom i Aronovom.