[1] Hvalite Gospoda, jer je dobar; jer je dovijeka milost njegova.
[2] Tako neka reku koje je izbavio Gospod, koje je izbavio iz ruke neprijateljeve,
[3] Skupio ih iz zemalja, od istoka i zapada, od sjevera i mora.
[4] Lutaše po pustinji gdje se ne živi, puta gradu naseljenome ne nahodiše;
[5] Bjehu gladni i žedni, i duša njihova iznemagaše u njima;
[6] Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj; i izbavi ih iz nevolje njihove.
[7] I izvede ih na prav put, koji ide u grad naseljeni.
[8] Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za èudesa njegova radi sinova ljudskih!
[9] Jer siti dušu taštu, i dušu gladnu puni dobra.
[10] Sjedješe u tami i u sjenu smrtnom, okovani u tugu i u gvožðe;
[11] Jer ne slušaše rijeèi Božijih, i ne mariše za volju višnjega.
[12] On poništi srce njihovo stradanjem; spotakoše se, i ne bješe ko da pomože.
[13] Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj, i izbavi ih iz nevolje njihove;
[14] Izvede ih iz tame i sjena smrtnoga, i raskide okove njihove.
[15] Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za èudesa njegova radi sinova ljudskih!
[16] Jer razbi vrata mjedena, i prijevornice gvozdene slomi.
[17] Bezumnici stradaše za nevaljale putove svoje, i za nepravde svoje.
[18] Svako se jelo gadilo duši njihovoj, i doðoše do vrata smrtnijeh.
[19] Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj, i izbavi ih iz nevolje njihove.
[20] Posla rijeè svoju i iscijeli ih, i izbavi ih iz groba njihova.
[21] Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za èudesa njegova radi sinova ljudskih!
[22] I neka prinesu žrtvu za hvalu, i kazuju djela njegova u pjesmama!
[23] Koji plove po moru na korabljima, i rade na velikim vodama,
[24] Oni su vidjeli djela Gospodnja, i èudesa njegova u dubini.
[25] Kaže, i diže se silan vjetar, i ustaju vali na njemu,
[26] Dižu se do nebesa i spuštaju do bezdana: duša se njihova u nevolji razliva;
[27] Posræu i ljuljaju se kao pijani; sve mudrosti njihove nestaje.
[28] Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj, i izvede ih iz nevolje njihove.
[29] On obraæa vjetar u tišinu, i vali njihovi umuknu.
[30] Vesele se kad se stišaju, i vodi ih u pristanište koje žele.
[31] Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za èudesa njegova radi sinova ljudskih!
[32] Neka ga uzvišuju na saboru narodnom, na skupštini starješinskoj slave ga!
[33] On pretvara rijeke u pustinju, i izvore vodene u suhotu,
[34] Rodnu zemlju u slanu pustaru za nevaljalstvo onijeh koji žive na njoj.
[35] On pretvara pustinju u jezera, i suhu zemlju u izvore vodene,
[36] I naseljava onamo gladne. Oni zidaju gradove za življenje;
[37] Siju polja, sade vinograde i sabiraju ljetinu.
[38] Blagosilja ih i množe se jako, i stoke im ne umaljuje.
[39] Prije ih bijaše malo, padahu od zla i nevolje, što ih stizaše.
[40] On sipa sramotu na knezove, i ostavlja ih da lutaju po pustinji gdje nema putova.
[41] On izvlaèi ubogoga iz nevolje, i plemena množi kao stado.
[42] Dobri vide i raduju se, a svako nevaljalstvo zatiskuje usta svoja.
[43] Ko je mudar, neka zapamti ovo, i neka poznadu milosti Gospodnje.