[1] Rekoh: èuvaæu se na putovima svojim da ne zgriješim jezikom svojim; zauzdavaæu usta svoja, dok je bezbožnik preda mnom.
[2] Bijah nijem i glasa ne pustih; muèah i o dobru. Ali se tuga moja podiže,
[3] Zapali se srce moje u meni, u mislima mojim razgorje se oganj; progovorih jezikom svojim:
[4] Kaži mi, Gospode, kraj moj, i dokle æe trajati dani moji? da znam kako sam ništa.
[5] Evo s pedi dao si mi dane, i vijek je moj kao ništa pred tobom. Baš je ništa svaki èovjek živ.
[6] Baš hodi èovjek kao utvara; baš se uzalud kida, sabira, a ne zna kome æe dopasti.
[7] Pa šta da èekam, Gospode? Nad je moj u tebi.
[8] Iz svega bezakonja mojega izbavi me, ne daj me bezumnome na potsmijeh.
[9] Nijem sam, neæu otvoriti usta svojijeh; jer si me ti udario.
[10] Olakšaj mi udarac svoj, silna ruka tvoja ubi me.
[11] Ako æeš karati èovjeka za prijestupe, rastoèiæe se kao od moljaca krasota njegova. Baš je ništa svaki èovjek.
[12] Slušaj molitvu moju, Gospode, i èuj jauk moj. Gledajuæi suze moje nemoj muèati. Jer sam gost u tebe i došljak kao i svi stari moji.
[13] Nemoj me više gnjevno gledati, pa æu odahnuti prije nego otidem i više me ne bude.