[1] Èuj, Bože, glas moj u jadu mom; od strašnoga neprijatelja saèuvaj život moj.
[2] Sakrij me od gomile bezakonika, od èete zloèinaca,
[3] Koji naoštriše jezik svoj kao maè, strijeljaju rijeèima, koje zadaju rane,
[4] Da bi iz potaje ubili pravoga. Iznenada udaraju na nj i ne boje se;
[5] Utvrðuju sebe u zlijem namjerama, dogovaraju se kako æe zamke sakriti, vele: ko æe ih vidjeti?
[6] Izmišljaju zloèinstva i govore: svršeno je! šta æe se raditi, smišljeno je! A što je unutra i srce u èovjeka duboko je.
[7] Ali æe ih Bog poraziti; udariæe ih strijela iznenada.
[8] Oboriæe jedan drugoga jezikom svojim. Ko ih god vidi, bježaæe od njih.
[9] Svi æe se ljudi bojati i kazivaæe èudo Božije, i poznaæe u tome djelo njegovo.
[10] A pravednik æe se veseliti o Gospodu i uzdaæe se u njega, i hvaliæe se svi koji su prava srca.