[1] Gospode! budi suparnik suparnicima mojim; udri one koji udaraju na me.
[2] Uzmi oružje i štit, i digni se meni u pomoæ.
[3] Potegni koplje, i presijeci put onima koji me gone, reci duši mojoj: ja sam spasenje tvoje.
[4] Neka se postide i posrame koji traže dušu moju; neka se odbiju natrag i postide koji mi zlo hoæe.
[5] Neka budu kao prah pred vjetrom, i anðeo Gospodnji neka ih progoni.
[6] Neka bude put njihov taman i klizav, i anðeo Gospodnji neka ih tjera.
[7] Jer ni za što zastriješe mrežom jamu za mene, ni za što iskopaše jamu duši mojoj.
[8] Neka doðe na njega pogibao nenadna, i mreža koju je namjestio neka ulovi njega, neka on u nju padne na pogibao.
[9] A duša æe se moja radovati o Gospodu, i veseliæe se za pomoæ njegovu.
[10] Sve æe kosti moje reæi: Gospode! ko je kao ti, koji izbavljaš stradalca od onoga koji mu dosaðuje, i ništega i ubogoga od onoga koji ga upropašæuje?
[11] Ustaše na me lažni svjedoci; što ne znam, za ono me pitaju.
[12] Plaæaju mi zlo za dobro, i sirotovanje duši mojoj.
[13] Ja se u bolesti njihovoj oblaèih u vreæu, muèih postom dušu svoju, i molitva se moja vraæaše u prsima mojima.
[14] Kao prijatelj, kao brat postupah; bijah sjetan i s oborenom glavom kao onaj koji za materom žali.
[15] A oni se raduju kad se ja spotaknem, i kupe se, kupe se na me, zadaju rane, ne znam zašto, èupaju i ne prestaju.
[16] S nevaljalijem i podrugljivijem besposlièarima škrguæu na me zubima svojima.
[17] Gospode! hoæeš li dugo gledati? Otmi dušu moju od napadanja njihova, od ovijeh lavova jedinicu moju.
[18] Priznavaæu te u saboru velikom, usred mnogoga naroda hvaliæu te:
[19] Da mi se ne bi svetili koji mi zlobe nepravedno, i namigivali oèima koji mrze na me ni za što.
[20] Jer oni ne govore o miru, nego na mirne na zemlji izmišljaju lažne stvari.
[21] Razvaljuju na me usta svoja, i govore: dobro! dobro! vidi oko naše.
[22] Vidiš, Gospode! nemoj muèati; Gospode! nemoj otstupiti od mene.
[23] Probudi se, ustani na sud moj, Bože moj i Gospode, i na parnicu moju.
[24] Sudi mi po pravdi svojoj, Gospode, Bože moj, da mi se ne svete.
[25] Ne daj da govore u srcu svojem: dobro! to smo htjeli! Ne daj da govore: proždrijesmo ga.
[26] Nek se postide i posrame svi koji se raduju zlu mojemu, nek se obuku u stid i u sram koji se razmeæu nada mnom.
[27] Neka se raduju i vesele koji mi žele pravdu, i govore jednako: velik Gospod, koji želi mira sluzi svojemu!
[28] I moj æe jezik kazivati pravdu tvoju, i hvalu tebi svaki dan.