[1] Ta dobar je Bog Izrailju, onima koji su èista srca.
[2] A noge moje umalo ne zaðoše, umalo ne popuznuše stopala moja,
[3] Jer se rasrdih na bezumnike videæi kako bezbožnici dobro žive.
[4] Jer ne znaju za nevolju do same smrti, i tijelo je njihovo pretilo.
[5] Na poslovima èovjeèijim nema ih, i ne muèe se s drugim ljudima.
[6] Toga radi optoèeni su ohološæu kao ogrlicom, i obuèeni u obijest kao u stajaæe ruho.
[7] Od debljine izbuljeno im je oko, srce puno klape.
[8] Potsmijevaju se, pakosno govore o nasilju, oholo govore.
[9] Usta svoja dižu u nebo, i zemlju prolazi jezik njihov.
[10] I zato se onamo navraæaju neki iz naroda njegova, i piju vodu iz puna izvora.
[11] I govore: kako æe razabrati Bog? zar višnji zna?
[12] Pa eto, ovi bezbožnici sreæni na svijetu umnožavaju bogatstvo.
[13] Zar dakle uzalud èistim srce svoje, i umivam bezazlenošæu ruke svoje,
[14] Dopadam rana svaki dan, i muke svako jutro?
[15] Kad bih kazao: govoriæu kao i oni, iznevjerio bih rod sinova tvojih.
[16] I tako stadoh razmišljati da bih ovo razumio; ali to bješe teško u oèima mojima.
[17] Dok najposlije uðoh u svetinju Božiju, i doznah kraj njihov.
[18] Ta na klizavom mjestu postavio si ih, i bacaš ih u propast!
[19] Kako zaèas propadaju, ginu, nestaje ih od nenadne strahote!
[20] Kao san, kad se èovjek probudi, tako probudivši ih, Gospode, u ništa obraæaš utvaru njihovu.
[21] Kad kipljaše srce moje i rastrzah se u sebi,
[22] Tada bijah neznalica i ne razumijevah; kao živinèe bijah pred tobom.
[23] Ali sam svagda kod tebe, ti me držiš za desnu ruku.
[24] Po svojoj volji vodiš me, i poslije æeš me odvesti u slavu.
[25] Koga imam na nebu? i s tobom nièega neæu na zemlji.
[26] Èezne za tobom tijelo moje i srce moje; Bog je grad srca mojega i dio moj dovijeka.
[27] Jer evo koji otstupiše od tebe, ginu; ti istrebljavaš svakoga koji èini preljubu ostavljajuæi tebe.
[28] A meni je dobro biti blizu Boga. Na Gospoda polažem nadanje svoje, i kazivaæu sva èudesa tvoja.