[1] Bezakoniku je bezbožna rijeè u srcu; nema straha Božijega pred oèima njegovijem.
[2] Ali laže sebi u oèi, mjesto da prizna svoje bezakonje i omrzne na nj.
[3] Rijeèi su usta njegovijeh nepravda i lukavstvo, neæe da se opameti da tvori dobro.
[4] Bezakonje smišlja na postelji svojoj, stoji na putu rðavom, zlo mu nije mrsko.
[5] Gospode! do neba je milost tvoja, i istina tvoja do oblaka.
[6] Pravda je tvoja kao gore Božije, sudovi tvoji bezdana velika; ljude i stoku ti èuvaš, Gospode!
[7] Kako je dragocjena milost tvoja, Bože! sinovi ljudski u sjenu krila tvojih ne boje se.
[8] Hrane se od izobila doma tvojega, i iz potoka sladosti svojih ti ih napajaš.
[9] Jer je u tebe izvor životu, tvojom svjetlošæu vidimo svjetlost.
[10] Raširi milost svoju na one koji te znadu, i pravdu svoju na dobra srca.
[11] Ne daj da stane na mene noga ohola, i ruka bezbožnièka da me zaljulja.
[12] Onamo neka padnu koji èine bezakonje, neka se stropoštaju i ne mogu ustati.