[1] Bože, slavo moja, nemoj muèati,
[2] Jer se usta bezbožnièka i usta lukava na me otvoriše; govore sa mnom jezikom lažljivijem.
[3] Rijeèima zlobnijem sa svijeh strana gone me, i oružaju se na me ni za što.
[4] Za ljubav moju ustaju na mene, a ja se molim.
[5] Vraæaju mi zlo za dobro, i mržnju za ljubav moju.
[6] Postavi nad njim starješinu bezbožnika, i protivnik neka mu stane s desne strane.
[7] Kad se stane suditi, neka izaðe kriv, i molitva njegova neka bude grijeh.
[8] Neka budu dani njegovi kratki, i vlast njegovu neka dobije drugi.
[9] Djeca njegova nek budu sirote, i žena njegova udovica.
[10] Djeca njegova nek se potucaju i prose, i neka traže hljeba izvan svojih pustolina.
[11] Neka mu uzme dužnik sve što ima, i neka razgrabe tuðini muku njegovu.
[12] Nek se ne naðe niko ko bi ga ljubio, ni ko bi se smilovao na sirote njegove.
[13] Natražje njegovo nek se zatre, u drugom koljenu neka pogine ime njihovo.
[14] Bezakonje starijeh njegovijeh nek se spomene u Gospoda, i grijeh matere njegove nek se ne izbriše.
[15] Neka budu svagda pred Gospodom, i on neka istrijebi spomen njihov na zemlji;
[16] Zato što se nije sjeæao èiniti milost, nego je gonio èovjeka ništega i ubogoga, i tužnome u srcu tražio smrt.
[17] Ljubio je kletvu, neka ga i stigne; nije mario za blagoslov, neka i otide od njega.
[18] Nek se obuèe u kletvu kao u haljinu, i ona nek uðe u njega kao voda, i kao ulje u kosti njegove.
[19] Nek mu ona bude kao haljina, u koju se oblaèi, i kao pojas, kojim se svagda paše.
[20] Taka plata nek bude od Gospoda onima koji me nenavide, i koji govore zlo na dušu moju.
[21] A meni, Gospode, Gospode, uèini što prilièi imenu tvojemu. Ti si dobar, milošæu svojom izbavi me.
[22] Jer sam nevoljan i ništ, i srce je moje ranjeno u meni.
[23] Nestaje me kao sjena, kad se odmièe; tjeraju me kao skakavce.
[24] Koljena moja iznemogoše od posta, i tijelo moje omrša.
[25] Postadoh potsmijeh njima; videæi me mašu glavom svojom.
[26] Pomozi mi, Gospode, Bože moj, spasi me po milosti svojoj.
[27] Neka poznadu da je ovo tvoja ruka, i ti, Gospode, da si ovo uèinio.
[28] Oni kunu, a ti blagoslovi; ustaju, ali nek se postide, i sluga se tvoj obraduje.
[29] Nek se protivnici moji obuku u sramotu, i kao haljinom nek se pokriju stidom svojim.
[30] Hvaliæu Gospoda veoma ustima svojima, i usred mnogih slaviæu ga,
[31] Jer stoji s desne strane ubogome, da bi ga spasao od onijeh koji osuðuju dušu njegovu.