[1] Zašto se, Bože, srdiš na nas dugo; dimi se gnjev tvoj na ovce paše tvoje?
[2] Opomeni se sabora svojega, koji si stekao od starine, iskupio sebi u našljednu državu, gore Siona, na kojoj si se naselio.
[3] Podigni stope svoje na stare razvaline: sve je razrušio neprijatelj u svetinji.
[4] Rièu neprijatelji tvoji na mjestu sabora tvojih, svoje obièaje postavljaju mjesto naših obièaja.
[5] Vidiš, oni su kao onaj koji podiže sjekiru na spletene grane u drveta.
[6] Sve u njemu što je rezano razbiše sjekirama i bradvama.
[7] Ognjem sažegoše svetinju tvoju; na zemlju obalivši oskvrniše stan imena tvojega.
[8] Rekoše u srcu svojem: potrimo ih sasvijem. Popališe sva mjesta sabora Božijih na zemlji.
[9] Obièaja svojih ne vidimo, nema više proroka, i nema u nas ko bi znao dokle æe to trajati.
[10] Dokle æe se, Bože, rugati nasilnik? hoæe li dovijeka protivnik prkositi imenu tvojemu?
[11] Zašto ustavljaš ruku svoju i desnicu svoju? Pruži iz njedara svojih, i istrijebi ih.
[12] Bože, care moj, koji od starine tvoriš spasenje posred zemlje!
[13] Ti si silom svojom raskinuo more, i satro glave vodenim nakazama.
[14] Ti si razmrskao glavu krokodilu, dao ga onima koji žive u pustinji da ga jedu.
[15] Ti si otvorio izvore i potoke, ti si isušio rijeke koje ne presišu.
[16] Tvoj je dan i tvoja je noæ, ti si postavio zvijezde i sunce.
[17] Ti si utvrdio sve krajeve zemaljske, ljeto i zimu ti si uredio.
[18] Opomeni se toga, neprijatelj se ruga Gospodu, i narod bezumni ne mari za ime tvoje.
[19] Ne daj zvijerima duše grlice svoje, nemoj zaboraviti stada stradalaca svojih zasvagda.
[20] Pogledaj na zavjet; jer su sve peæine zemaljske pune stanova bezakonja.
[21] Nevoljnik nek se ne vrati sramotan, ništi i ubogi neka hvale ime tvoje.
[22] Ustani, Bože, brani stvar svoju, opomeni se kako ti se bezumnik ruga svaki dan!
[23] Ne zaboravi obijesti neprijatelja svojih, vike, koju jednako dižu protivnici tvoji!