[1] Zašto se bune narodi i plemena pomišljaju zaludne stvari?
[2] Ustaju carevi zemaljski, i knezovi se skupljaju na Gospoda i na pomazanika njegova.
[3] “Raskinimo sveze njihove i zbacimo sa sebe jaram njihov.”
[4] Onaj, što živi na nebesima, smije se, Gospod im se potsmijeva.
[5] Pa im govori u gnjevu svojem i jarošæu svojom zbunjuje ih:
[6] “Ja sam pomazao cara svojega na Sionu, na svetoj gori svojoj.”
[7] Kazaæu naredbu Gospodnju; on reèe meni: “ti si sin moj, ja te sad rodih.
[8] Išti u mene, i daæu ti narode u našljedstvo, i krajeve zemaljske tebi u državu.
[9] Udariæeš ih gvozdenom palicom; razbiæeš ih kao lonèarski sud.”
[10] Sad, carevi, orazumite se; nauèite se sudije zemaljske!
[11] Služite Gospodu sa strahom, i radujte se s trepetom.
[12] Poštujte sina, da se ne razgnjevi, i vi ne izginete na putu svome; jer æe se gnjev njegov brzo razgorjeti. Blago svjema koji se u nj uzdaju!