[1] Govorite li zaista istinu, silni, sudite li pravo, sinovi èovjeèiji?
[2] Ta, bezakonja sastavljate u srcu, meæete na mjerila zloèinstva ruku svojih na zemlji.
[3] Od samoga roðenja zastraniše bezakonici, od utrobe materine tumaraju govoreæi laž.
[4] U njima je jed kao jed zmijinji, kao gluhe aspide, koja zatiskuje uho svoje,
[5] Koja ne èuje glasa bajaèu, vraèaru, vještu u vraèanju.
[6] Bože! polomi im zube u ustima njihovijem; razbij èeljusti lavovima, Gospode!
[7] Nek se proliju kao voda, i nestane ih. Kad puste strijele, neka budu kao slomljene.
[8] Kao puž, koji se rašèinja, neka išèile; kao dijete, koje žena pobaci, neka ne vide sunca.
[9] Prije nego kotlovi vaši osjete toplotu od potpaljena trnja, i sirovo i nagorjelo neka raznese vihor.
[10] Obradovaæe se pravednik kad vidi osvetu, opraæe noge svoje u krvi bezbožnikovoj.
[11] I reæi æe ljudi: zaista ima ploda pravedniku! zaista je Bog sudija na zemlji!