[1] Èuj, narode moj, nauk moj, prigni uho svoje k rijeèima usta mojih.
[2] Otvoram za prièu usta svoja, kazaæu stare pripovijetke.
[3] Što slušasmo i doznasmo, i što nam kazivaše oci naši,
[4] Neæemo zatajiti od djece njihove, naraštaju poznom javiæemo slavu Gospodnju i silu njegovu i èudesa koja je uèinio.
[5] Svjedoèanstvo podiže u Jakovu, i u Izrailju postavi zakon, koji dade ocima našim da ga predadu djeci svojoj;
[6] Da bi znao potonji naraštaj, djeca koja æe se roditi, pa i oni da bi kazivali svojoj djeci
[7] Da polažu na Boga nadanje svoje, i ne zaboravljaju djela Božijih, i zapovijesti njegove da drže;
[8] I da ne budu kao oci njihovi, rod nevaljao i uporan, rod koji ne bješe tvrd srcem svojim, niti vjeran Bogu duhom svojim.
[9] Sinovi Jefremovi naoružani, koji strijeljaju iz luka, vratiše se natrag, kad bijaše boj.
[10] Ne saèuvaše zavjeta Božijega, i po zakonu njegovu ne htješe hoditi.
[11] Zaboraviše djela njegova, i èudesa, koja im je pokazao,
[12] Kako pred ocima njihovijem uèini èudesa u zemlji Misirskoj, na polju Soanu;
[13] Razdvoji more, i provede ih, od vode naèini zid;
[14] I vodi ih danju oblakom, i svu noæ svijetlijem ognjem;
[15] Raskida stijene u pustinji, i poji ih kao iz velike bezdane;
[16] Izvodi potoke iz kamena, i vodi vodu rijekama.
[17] Ali oni još jednako griješiše njemu, i gnjeviše višnjega u pustinji.
[18] I kušaše Boga u srcu svom, ištuæi jela po volji svojoj,
[19] I vikaše na Boga, i rekoše: “može li Bog zgotoviti trpezu u pustinji?
[20] Evo! on udari u kamen, i poteèe voda, i rijeke ustadoše; može li i hljeba dati? hoæe li i mesa postaviti narodu svojemu?”
[21] Gospod èu i razljuti se, i oganj se razgorje na Jakova, i gnjev se podiže na Izrailja.
[22] Jer ne vjerovaše Bogu i ne uzdaše se u pomoæ njegovu.
[23] Tada zapovjedi oblacima odozgo, i otvori vrata nebeska,
[24] I pusti, te im podaždje mana za jelo, i hljeb nebeski dade im.
[25] Hljeba anðelskoga jeðaše èovjek; posla im jela do sitosti.
[26] Pusti nebom ustoku, i navede silom svojom jug;
[27] I kao prahom zasu ih mesom, i kao pijeskom morskim pticama krilatim;
[28] Pobaca ih sred okola njihova, oko šatora njihovijeh.
[29] I najedoše se i dade im što su željeli.
[30] Ali ih još i ne proðe želja, još bješe jelo u ustima njihovijem,
[31] Gnjev se Božji podiže na njih i pomori najjaèe meðu njima, i mladiæe u Izrailju pobi.
[32] Preko svega toga još griješiše, i ne vjerovaše èudesima njegovijem.
[33] I pusti, te dani njihovi prolaziše uzalud, i godine njihove u strahu.
[34] Kad ih ubijaše, onda pritjecahu k njemu, i obraæahu se i iskahu Boga;
[35] I pominjahu da je Bog obrana njihova, i višnji izbavitelj njihov.
[36] Laskahu mu ustima svojima, i jezikom svojim lagahu mu.
[37] A srce njihovo ne bješe njemu vjerno, i ne bijahu tvrdi u zavjetu njegovu.
[38] Ali on bješe milostiv, i pokrivaše grijeh, i ne pomori ih, èesto ustavljaše gnjev svoj, i ne podizaše sve jarosti svoje.
[39] Opominjaše se da su tijelo, vjetar, koji prolazi i ne vraæa se.
[40] Koliko ga puta rasrdiše u pustinji, i uvrijediše u zemlji gdje se ne živi!
[41] Sve nanovo kušaše Boga, i sveca Izrailjeva dražiše.
[42] Ne sjeæaše se ruke njegove i dana, u koji ih izbavi iz nevolje,
[43] U koji uèini u Misiru znake svoje i èudesa svoja na polju Soanu;
[44] I provrže u krv rijeke njihove i potoke njihove, da ne mogoše piti.
[45] Posla na njih bubine da ih kolju, i žabe da ih more.
[46] Ljetinu njihovu dade crvu, i muku njihovu skakavcima.
[47] Vinograde njihove pobi gradom, i smokve njihove slanom.
[48] Gradu predade stoku njihovu, i stada njihova munji.
[49] Posla na njih ognjeni gnjev svoj, jarost, srdnju i mržnju, èetu zlijeh anðela.
[50] Ravni stazu gnjevu svojemu, ne èuva duša njihovijeh od smrti, i život njihov predade pomoru.
[51] Pobi sve prvence u Misiru, prvi porod po kolibama Hamovijem.
[52] I povede narod svoj kao ovce, i vodi ih kao stado preko pustinje.
[53] Vodi ih pouzdano, i oni se ne bojaše, a neprijatelje njihove zatrpa more.
[54] I dovede ih na mjesto svetinje svoje, na ovu goru, koju zadobi desnica njegova.
[55] Odagna ispred lica njihova narode; ždrijebom razdijeli njihovo dostojanje, i po šatorima njihovijem naseli koljena Izrailjeva.
[56] Ali oni kušaše i srdiše Boga višnjega i uredaba njegovijeh ne saèuvaše.
[57] Odustaše i odvrgoše se, kao i oci njihovi, slagaše kao rðav luk.
[58] Uvrijediše ga visinama svojim, i idolima svojim razdražiše ga.
[59] Bog èu i razgnjevi se i rasrdi se na Izrailja veoma.
[60] Ostavi naselje svoje u Silomu, šator, u kojem življaše s ljudma.
[61] I opravi u ropstvo slavu svoju, i krasotu svoju u ruke neprijateljeve.
[62] I predade maèu narod svoj, i na dostojanje svoje zaplamtje se.
[63] Mladiæe njegove jede oganj, i djevojkama njegovijem ne pjevaše svatovskih pjesama;
[64] Sveštenici njegovi padaše od maèa, i udovice njegove ne plakaše.
[65] Najposlije kao iza sna probudi se Gospod, prenu se kao junak kad se napije vina.
[66] I pobi neprijatelje svoje s leða, vjeènoj sramoti predade ih.
[67] I ne htje šatora Josifova, i koljena Jefremova ne izabra.
[68] Nego izabra koljeno Judino, goru Sion, koja mu omilje.
[69] I sagradi svetinju svoju kao gornje svoje stanove, i kao zemlju utvrdi je dovijeka.
[70] I izabra Davida slugu svojega, i uze ga od torova ovèijih,
[71] I od dojilica dovede ga da pase narod njegov, Jakova, i našljedstvo njegovo, Izrailja.
[72] I on ih pase èistijem srcem, i vodi ih mudrijem rukama.