[1] Zašto, Gospode, stojiš daleko, kriješ se kad je nevolja?
[2] S oholosti bezbožnikove muèe se ubogi; hvataju se ubogi prijevarom koju izmišljaju bezbožnici.
[3] Jer se bezbožnik dièi željom duše svoje, grabljivca pohvaljuje.
[4] Bezbožnik u obijesti svojoj ne mari za Gospoda: “on ne vidi.” Nema Boga u mislima njegovijem.
[5] Svagda su putovi njegovi krivi; za sudove tvoje ne zna; na neprijatelje svoje neæe ni da gleda.
[6] U srcu svojem veli: neæu posrnuti; zlo neæe doæi nigda.
[7] Usta su mu puna nevaljalijeh rijeèi, prijevare i uvrede, pod jezikom je njegovijem muka i pogibao.
[8] Sjedi u zasjedi iza kuæe; u potaji ubija pravoga; oèi njegove vrebaju ubogoga.
[9] Sjedi u potaji kao lav u peæini; sjedi u zasjedi da uhvati ubogoga; hvata ubogoga uvukavši u mrežu svoju.
[10] Pritaji se, prilegne, i ubogi padaju u jake nokte njegove.
[11] Kaže u srcu svome: “Bog je zaboravio, okrenuo je lice svoje, neæe vidjeti nigda.”
[12] Ustani, Gospode! digni ruku svoju, ne zaboravi nevoljnijeh.
[13] Zašto bezbožnik da ne mari za Boga govoreæi u srcu svom da ti neæeš vidjeti?
[14] Ti vidiš; jer gledaš uvrede i muke i pišeš ih na ruci. Tebi predaje sebe ubogi; siroti ti si pomoænik.
[15] Satri mišicu bezbožnome i zlome, da se traži i ne naðe bezbožnost njegova.
[16] Gospod je car svagda, dovijeka, nestaæe neznabožaca sa zemlje njegove.
[17] Gospode! ti èuješ želje ništih; utvrdi srce njihovo; otvori uho svoje,
[18] Da daš sud siroti i nevoljniku, da prestanu goniti èovjeka sa zemlje.