[1] Gospode! ti me kušaš i znaš.
[2] Ti znaš kad sjedem i kad ustanem; ti znaš pomisli moje izdaleka;
[3] Kad hodim i kad se odmaram, ti si oko mene, i sve putove moje vidiš.
[4] Još nema rijeèi na jeziku mom, a ti, Gospode, gle, veæ sve znaš.
[5] Sastrag i sprijed ti si me zaklonio, i stavio na me ruku svoju.
[6] Èudno je za me znanje tvoje, visoko, ne mogu da ga dokuèim.
[7] Kuda bih otišao od duha tvojega, i od lica tvojega kuda bih utekao?
[8] Da izaðem na nebo, ti si ondje. Da siðem u pakao, ondje si.
[9] Da se dignem na krilima od zore, i preselim se na kraj mora:
[10] I ondje æe me ruka tvoja voditi, i držati me desnica tvoja.
[11] Da reèem: da ako me mrak sakrije; ali je i noæ kao vidjelo oko mene.
[12] Ni mrak neæe zamraèiti od tebe, i noæ je svijetla kao dan: mrak je kao vidjelo.
[13] Jer si ti stvorio što je u meni, sastavio si me u utrobi matere moje.
[14] Hvalim te, što sam divno sazdan. Divna su djela tvoja, i duša moja to zna dobro.
[15] Nijedna se kost moja nije sakrila od tebe, ako i jesam sazdan tajno, otkan u dubini zemaljskoj.
[16] Zametak moj vidješe oèi tvoje, u knjizi je tvojoj sve to zapisano, i dani zabilježeni, kad ih još nije bilo nijednoga.
[17] Kako su mi nedokuèljive pomisli tvoje, Bože! Kako im je velik broj!
[18] Da ih brojim, više ih je nego pijeska. Kad se probudim, još sam s tobom.
[19] Da hoæeš, Bože, ubiti bezbožnika! Krvopije, idite od mene.
[20] Oni govore ružno na tebe; uzimaju ime tvoje uzalud neprijatelji tvoji.
[21] Zar da ne mrzim na one, koji na te mrze, Gospode, i da se ne gadim na one koji ustaju na tebe?
[22] Punom mrzošæu mrzim na njih; neprijatelji su mi.
[23] Okušaj me, Bože, i poznaj srce moje, ispitaj me, i poznaj pomisli moje.
[24] I vidi jesam li na zlu putu, i vodi me na put vjeèni.