[1] Radujte se Bogu, koji nam daje krjepost; poklikujte Bogu Jakovljevu.
[2] Podignite pjesme, dajte bubanj, slatke gusle sa psaltirom.
[3] Trubite o mijeni u trubu, o uštapu radi praznika našega.
[4] Jer je taki zakon u Izrailja, naredba od Boga Jakovljeva.
[5] Za svjedoèanstvo postavi Josifu ovo, kad iðaše na zemlju Misirsku. Jezik, kojega ne znah, èuh:
[6] “Uklonio sam ramena njegova od bremena, ruke njegove oprostiše se kotarica.
[7] U nevolji si me zazvao, i izbavih te, usliših te usred groma, na vodi Merivi iskušah te.
[8] Slušaj, narode moj, i zasvjedoèiæu ti, Izrailju, o kad bi me poslušao:
[9] Da ne bude u tebe tuðega Boga, i Bogu stranome nemoj se klanjati.
[10] Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje Misirske; otvori usta svoja, i ja æu ih napuniti.
[11] Ali ne posluša narod moj glasa mojega, Izrailj ne mari za me.
[12] I ja ih pustih na volju srca njihova, neka hode po svojim mislima.
[13] O kad bi narod moj slušao mene, i sinovi Izrailjevi hodili putovima mojim!
[14] Brzo bih pokorio neprijatelje njihove, i na protivnike njihove digao bih ruku svoju;
[15] Koji mrze na Gospoda, bili bi im pokorni, i dobri dani njihovi bili bi dovijeka;
[16] Najboljom bi pšenicom hranio njih, i medom bih iz kamena sitio ih.”