[1] O, Gospode, Bože osvetniče, Bože osvete, pokaži se!
[2] Digni se, suče zemlji; oholima po zasluzi plati!
[3] O, Gospode, dokad će likovati zločinci?
[4] Besjede svojim oholim riječima, svi se zločinci ohole.
[5] Narod Tvoj oni tlače, Gospode, i baštinu Tvoju pritišću.
[6] Dave udovicu i pridošlicu, sirotima život oduzimaju,
[7] a potom govore: „Gospod to ne vidi, Bog Jakovljev to ne opaža!”
[8] Urazumi se, narode bezumni! Ludaci, kad ćete steći mudrost?
[9] Onaj koji je uho stvorio da ne čuje? Onaj koji je oko oblikovao da ne vidi?
[10] Onaj što narode odgaja da ne kažnjava? Onaj koji čovjeku znanje daje
[11] Gospod – On poznaje misli ljudske, zna da su ispraznost samo.
[12] Gospode, blago čovjeku kojeg Ti koriš, onome koga učiš zakonima Svojim,
[13] da mu mir udijeliš u danima nevolje, dok se grob zločincima kopa.
[14] Jer Gospod neće odbaciti narod Svoj niti će ostaviti baštinu Svoju;
[15] jer će pravo vratiti pravednicima, i sva će Ga čestita srca slijediti.
[16] Ko će ustati za mene protiv zlotvora, ko će za me ustati protiv zločinaca?
[17] Da mi Gospod nije pomogao, već bi duša moja bdila u zemlji muka i tišine.
[18] Kad god sam pomislio: „Noga mi posrće, padam”, Tvoja ljubav me pridržala, o Gospode.
[19] Kada su mnoge brige u srcu mome, tad utjeha Tvoja razveseli dušu moju.
[20] Zar prijestolja zla mogu biti u savezu sa Tobom, oni što zakon krive i šire nepravdu?
[21] Skupljaju se i nasrću na život pravednika, nevinoga na smrt osuđuju!
[22] No, Gospod je postao tvrđava moja, Bog je stijena utočišta moga.
[23] Vratit će im zbog nepravde njihove, pogubiti ih zlom vlastitim; iskorijenit će ih Gospod, Bog naš.