[1] Gospode, iskušao si me i spoznao!
[2] Ti znaš da li sjedim ili ustajem; misli moje poznaješ izdaleka.
[3] Ti ispituješ puteve moje, znaš kada glavu spuštam; poznate su Ti sve staze moje.
[4] Zaista, o, Gospode, prije no što je riječ na jeziku, Ti je već znaš.
[5] Okružuješ me straga i sprijeda, Svoju ruku na meni držiš.
[6] Spoznaja je ova divna i čudna, previsoka da bih je shvatio.
[7] Kamo da idem od duha Tvoga, gdje da od lica Tvoga pobjegnem?
[8] Ako se na nebo uzdignem, tamo si, ako legnem u carstvo mrtvih, i tu si.
[9] Kada bih krila zore uzeo i naselio se na krajeve mora,
[10] i tamo bi me ruka Tvoja vodila i desnica Tvoja držala.
[11] Ako kažem: „Doista će me tama skriti, da svjetlost noć za me postane!”
[12] Ni tmina Tebi mračna nije, i noć sja poput dana. Tama je za Tebe isto što i svjetlost.
[13] Jer Ti si utrobu moju stvorio, satkao me u krilu majčinskom.
[14] Hvala što me u čudu i divoti stvori, divna su djela Tvoja, to moja duša zna!
[15] Kosti moje Ti nisu bile skrivene kad sam u tajnosti stvaran, kad sam satkan u dubinama zemlje.
[16] Tvoje oči su me već vidjele kad sam bio tek zametak; u Knjizi Tvojoj je sve zapisano, svaki dan stvoren za me, premda još nije svanuo.
[17] Kako su dragocjene misli Tvoje, o Bože! Koliko je neprocjenjiv zbor njihov!
[18] Da ih brojim, više ih nego pijeska! Kada se probudim, još uvijek sam uza Te.
[19] Ah Bože, istrijebi zločince! Ljudi od mesa i krvi, odstupite od mene!
[20] Varalice se uzdižu protiv Tebe, uzaludno izgovaraju ime Tvoje.
[21] Zar da ne mrzim, o Gospode, sve mrzitelje Tvoje? Zar da mi gnusni nisu svi dušmani Tvoji?
[22] Mržnjom ih dubokom prezirem, postadoše neprijatelji moji.
[23] Iskušaj me, Gospode, prepoznaj srce moje, pronikni i upoznaj moje misli.
[24] Pogledaj da li kročim putevima zla, i povedi me stazama vječnim!