[1] Bože, zašto si nas dovijeka odbacio, zašto srdžba plamti na ovce paše Tvoje?
[2] Sjeti se zajednice davno stečene, nje koju si iskupio da bude pleme Tvoga naslijeđa!
[3] Pođi među ruševine! Sve je u Svetištu razorio neprijatelj!
[4] Neprijatelji su urlali usred Tvoga Svetišta, znamenja svoja postavili kao znakove!
[5] Bili su poput onih koji zamahuju sjekirama u gustoj šumi stabala;
[6] sjekirama i maljevima unakaziše drvene rezbarije.
[7] Zapalili su Tvoje svetište, obeščastili dom imena Tvoga; tako ga do temelja sravniše.
[8] Rekoše u srcima svojim: „Sve ćemo ih sebi podložiti!”; i spališe sva Svetišta Gospodnja u zemlji.
[9] Vlastita znamenja više ne vidimo, vjerovjesnika više nema, i niko među nama ne zna do kad će ovako.
[10] Gospode, dokle će se dušmanin rugati? Hoće li dovijeka prezirati ime Tvoje?
[11] Zašto povlačiš desnicu Svoju? Izvuci je iz njedara Svojih i uništi ih!
[12] No, ipak, Bog je moj kralj od davnina, koji spasenje daje usred zemlje.
[13] Ti si more razdijelio silom svojom; utukao si glave morskih čudovišta u vodama;
[14] Ti si Levijatanu glavu zdrobio, dao ga kao hranu zvijerima divljine.
[15] Pustio si rijeke i izvore da izbiju, a isušivao rijeke koje nikad ne presušuju.
[16] Tvoj je dan, Tvoja je i noć, Ti učvrsti mjesec i sunce.
[17] Ti si povukao sve granice zemaljske, zimu i ljeto si stvorio.
[18] O, Gospode, prisjeti se kako Ti se neprijatelj rugao, kako su bezumni narodi prezirali ime Tvoje.
[19] Ne predaji dušu grlice Svoje zvijerima, dovijeka ne zaboravljaj živote siromaha Svojih.
[20] Pogledaj na Savez Svoj, jer sve su tmine zemlje pune staništa zla.
[21] Ne odbacuj pogažene i postiđene, daj da jadnik i siroti slave ime Tvoje!
[22] Ustani, o Bože, vodi Svoje djelo! Sjeti se kako se bezumnik izruguje svakog dana!
[23] Ne zaboravi viku neprijatelja Svojih, buku dušmana što stalno dopire do Tebe!