[1] Gospode, zašto koračaš tako daleko, što se kriješ u danima nevolje?
[2] Od oholosti bezbožnika strada jadnik; neka se sami uhvate u zamke koje postaviše.
[3] Jer bezbožnik slavi požudu srca svoga i pohlepni proklinje i ogovara Gospoda.
[4] Oholi bezbožnik za Boga ne mari, grešnik Ga ne traži; i svaka mu je misao: „Nema Boga.”
[5] Ima uspjeha u svemu što čini, uzvišeni sud je za njega daleko, ismijava sve neprijatelje svoje.
[6] U srcu svome zbori: „Nikada se neću spotaći, vazda će ovako biti i zlo me neće snaći.”
[7] Usta su mu puna kletvi, prevara i lukavstva, a pod jezikom krije zlobu i nesreću.
[8] U zasjedi vreba po selima, krišom ubija nevine, očima jadnike vreba.
[9] Skriven vreba poput lava u visokoj travi, leži u potaji da slabog ulovi, hvata ga i u mreži odvlači.
[10] Tako bespomoćni stradaju, bivaju smrvljeni, padaju pod silom njegovom.
[11] Potom u srcu svome progovara: „Bog je to zaboravio, skrio je Svoje lice i nikada ovo neće vidjeti!”
[12] Ustani, o Gospode! Digni, o Gospode, ruku Svoju! Ne zaboravi na muke i patnje jadnika!
[13] Zašto da bezbožnik skrnavi Boga i u srcu pomišlja: „Ne! Ja neću biti kažnjen.”
[14] Ti to vidiš! Jer znaš za jad i nevolju, u ruci je Svojoj mjeriš. Ti si nada nemoćnih i jedino utočište sirotih i slabih.
[15] Slomi ruku bezbožnika i grešnika! I zlobu njegovu kazni dok potpuno ne iščezne.
[16] Jer Gospod je kralj dovijeka, i bezbožnici iščeznuše iz zemlje Njegove.
[17] O Gospode, čuo si vapaj nemoćnih, osnaži srca njihova i uho im Svoje prikloni.
[18] Ti potlačenom i sirotom poklanjaš pravdu, da nijedan čovjek na zemlji tlačitelj ne bude.