[1] Bože, ne kori me u srdžbi Svojoj, ne kažnjavaj me u gnjevu Svome,
[2] jer Tvoje strijele me probodoše i Tvoja ruka me silno pritisnu.
[3] Tijelo mi je razoreno gnjevom Tvojim, a kosti nemirne zbog grijeha moga,
[4] jer zločin moj je golem, kao teško breme tišti me.
[5] Rane su moje truhle i smrdljive, zbog bezumnosti moje.
[6] Potišten sam i pognut, tugujem kroz dane cijele,
[7] užareni su bokovi moji, nema zdrava mjesta na tijelu mome.
[8] Slabašan sam i smrvljen, vapim zbog nemira srca svoga.
[9] O Gospode, sve moje želje su pred Tobom i vapaj moj Ti nije stran.
[10] Srce mi udara, snaga me ostavlja, i svjetlost sahne u očima mojim.
[11] Prijatelji i drugovi od nevolja mojih uzmakoše, i bližnji su sada daleko.
[12] Oni što mi život vrebaju, zamke postavljaju, oni koji mi nesreću žele, propašću mi prijete i vazda prevare smišljaju.
[13] A ja postadoh poput gluhog čovjeka, koji usta ne umije otvoriti,
[14] kao onaj koji ništa ne čuje, i koji u ustima nema odgovora.
[15] No, Tebe čekam Gospode. Ti ćeš dati odgovor, Gospode, Bože moj!
[16] Kazao sam: „Počuj me, neka se ne vesele kada posrnem, neka se ne uzdižu nada mnom!”
[17] Jer blizu sam pada, Gospode, i bol me uvijek opsjeda.
[18] Priznajem svoju krivicu, žalim zbog grijeha svojih.
[19] Ali silni su i moćni dušmani moji, mnogo je onih koji me bez razloga preziru;
[20] na moju dobrotu zlom uzvraćaju i mrze me jer dobro tražim.
[21] Gospode, ne ostavljaj me! Moj Bože, ne budi daleko!
[22] U pomoć mi pohitaj, O, Gospode, spasitelju moj!