[1] O, Gospode, spasi me, vode mi dođoše do grla!
[2] Bez oslonca tonem u jamu tamnu, upadoh u duboke vode i valovi me prekriše.
[3] Iznemogao sam od zapomaganja, grlo mi trošno i suho, a oči presahle čekajući Boga.
[4] Ima ih više nego dlaka na glavi; toliko je onih koji me bezrazložno preziru. Silni su oni koji mi priželjkuju propast, oni koji me lažima svojim napadaju. Zar sad moram vraćati ono što ukrao nisam?
[5] O Bože, Ti poznaješ bezumnost moju, nisu pred Tobom skriveni grijesi koje učinih.
[6] Ne daj da se zbog mene posrame oni koji se Tebi nadaju, o Gospode nad vojskama. Neka se kroz mene ne ponize oni koji Tebe traže, Bože Izraela.
[7] Zbog Tebe sam trpio poniženje, tako mi lice prekri sramota,
[8] postao sam stranac braći vlastitoj, tuđinac sinovima majke svoje,
[9] jer revnost za Tvojim domom me posve obuzela, a prijekor onih koji Tebe kore pade na me.
[10] Kada sam jaukao i postio, i to mi se zaračuna kao ruglo,
[11] i kada sam samo kostrijet nosio, postadoh im podsmijeh i igračka.
[12] Oni što u kapijama sjede govore o meni, pijanci pjesme o meni sastavljaju,
[13] no, Tebi se molim Gospode, u sili Svoje postojane ljubavi mi odgovori, po milosti Tvoga spasenja.
[14] Izbavi me iz blata da ne potonem, daj da se spasim od dušmana i voda dubokih,
[15] da me ne prekriju valovi i ne proguta dubina, da bezdan ne zaklopi usta nada mnom!
[16] Počuj me, Gospode, jer dobra je ljubav Tvoja postojana; obrati se meni po silnoj milosti Svojoj.
[17] Ne krij lice od sluge Svoga; u nevolji sam, brzo me usliši!
[18] Približi se duši mojoj, spasi me; iskupi me zbog neprijatelja mojih!
[19] Ti poznaješ moje ruglo, sramotu i nečast, svi moji dušmani su Ti znani.
[20] Sramota mi je srce slomila, patim, tražio sam milost, ali je nije bilo, vapio za tješiteljem, ali ne nađoh nikoga.
[21] Otrov mi mjesto hrane pružiše, a kiselog vina za piće.
[22] Neka im vlastiti sto postane zamka, neka ih uhvati kada se najmanje nadaju.
[23] Neka im oči potamne da ništa više ne vide, i neka im udovi zauvijek posrću.
[24] Srdžbu Svoju izlij na njih, neka ih obuzme žar gnjeva Tvoga,
[25] neka im se tabori opuste, da niko ne stanuje u šatorima njihovim.
[26] Jer oni progone onog kojeg pokaraš i umnožavaju bol onome koga raniš.
[27] Na njihove grijehe krivnju dodaj, ne dopusti da zađu u pravdu Tvoju.
[28] Daj da budu izbrisani iz knjige živih, neka njihova imena ne budu pokraj pravednika!
[29] Ali ja sam siromah i jadnik, Gospode, neka me uzvisi spasenje Tvoje!
[30] Slavit ću Božije ime pjesmom, uzvisit Ga svojom hvalom!
[31] Bit će to milije Gospodu, no bik i junac s papcima i rogovima.
[32] A ponizni će se radovati kad ugledaju ovo; neka vam se srca vesele, vama što Boga tražite,
[33] jer Gospod sluša sirotinju i ne mrzi sužnjeve iz naroda Svog.
[34] Neka Ga slave zemlja i nebo, more i sve što u njemu živi!
[35] Jer Bog će spasiti Sion, gradove Judine podignuti, a narod će tamo stanovati i baštinu imati;
[36] naslijedit će ih potomci sluga Njegovih, oni koji hvale ime Njegovo živjet će tamo!