[1] Nebesa kazuju slavu Božiju, svod nebeski svjedoči o djelu Njegovom.
[2] Dan to danu objavljuje, a noć noći glas predaje,
[3] bez riječi i bez šuma, glas je njihov nečujan,
[4] a ipak kroz zemlje sve čuje se jeka, tamo suncu razape šator.
[5] Ono izlazi kao zaručnik iz ložnice svoje i veseli se kao junak koji putem svojim ide.
[6] Ono izvire sa kraja nebeskog i putuje, pa se sa drugim krajem spaja; ništa ne izmiče žaru njegovom.
[7] Savršen je Zakon Božiji, što dušu raduje, dokaz Božiji uzvišen je – neuka uči.
[8] Naredba Božija savršena – srce sladi, zapovijed čista Božija – oči prosvjetljuje.
[9] Neokaljan strah Božiji – vlada svagda, propisi Božiji istiniti – potpuno pravedni.
[10] Dragocjeniji od zlata, zlata čistoga, slađi od meda, meda blagorodnog.
[11] A i slugu prosvjetljuju oni, velika je nagrada onome ko ih čuva.
[12] Ali ko umije propuste svoje da vidi? Od potajnih grijeha me očisti,
[13] od oholosti čuvaj slugu Svoga, tad ću biti nevin i čist, slobodan od grijeha golemih.
[14] Neka Ti se svide riječi usta mojih i misli srca ovoga, o Gospode, stijeno moja, izbavitelju moj!