[1] Doista, Gospod je dobar Izraelu, svima onima koji su čistoga srca.
[2] Ali ja se skoro spotakoh, umalo mi noge ne posrnuše,
[3] jer oholima zavidjeh, motreći sreću i mir zločinaca.
[4] Nikakvu patnju ne snose do smrti, ugojena su tijela njihova.
[5] Ne žive u mukama smrtničkim, ljudske ih nevolje ne pogađaju.
[6] Oholost kao nakit nose, a nasilje poput haljina.
[7] Iz sita srca njihova bezumlje izbija, a oči im prepune žudnje isprazne.
[8] Oni zbore ohološću i zlobom, sa visine silom prijete.
[9] Riječima svojim na nebo nasrću, jezik njihov zemlju trga.
[10] Zato se njegov narod okreće njima i ne nalazi im mane.
[11] A oni govore: „Kako da sazna Bog? Zar uopće ima znanja u Svevišnjem?”
[12] Gle, to su zločinci, uvijek spokojni bogatstva zgrću.
[13] Uzalud sam čuvao svoje srce čisto i ruke svoje nevinošću prao,
[14] jer sam primao udarce svakoga dana i iznova me svakoga jutra stizala kazna.
[15] Da sam tada kazao: „Tako ću govoriti”, zaista, nevjeran bih bio rodu sinova Tvojih.
[16] Tada sam mislio o tome kako ovo valja shvatiti, i činilo mi se da je to posao mučan,
[17] sve dok ne zakoračih u Svetište Božije i ne spoznah kraj njihov.
[18] Zaista, postavljaš ih na stazu klizavu, Ti ih puštaš da padnu i propadnu.
[19] Kako iznenada propadoše! Nestade ih, strahota ih upropasti!
[20] Poput sna nakon buđenja; o, Gospode, kada pođeš prezreš ih kao sjeni!
[21] Kad mi je dušom ovladala gorčina, dok mi je srce bilo ranjeno;
[22] ah, bezumnik sam bio nerazumni, kao stoka pred Tobom.
[23] No, ipak dovijeka ostajem uz Tebe, Ti me za desnicu vodiš,
[24] Ti me vodiš u naumu Svome, a potom ćeš me primiti u slavi.
[25] Koga imam na nebesima osim Tebe? Ništa mi na zemlji nije milije od Tebe!
[26] Jer, iako vehne tijelo i srce posustaje, Bog ostaje sila srca moga i moj vječni udio!
[27] Jer, gle, propast će oni koji su daleki Tebi, zatrt ćeš sve koji su nevjerni.
[28] A meni je mila Božija blizina, Gospoda sam načinio utočištem svojim, da objavljujem sva djela Njegova.