[1] Neka je blagoslovljen Gospod, stijena moja, On, koji ruke moji uči ratu, prste moje boju ljutom.
[2] On je ljubav i tvrđava moja, utočište i spasilac, štit moj i zaklon, koji mi narode podlaže.
[3] Gospode, što je čovjek da se obazireš, što sin čovječiji da ga paziš?
[4] Poput daška je čovjek, dani njegovi poput sjene nestaju.
[5] Gospode, nagni nebesa i siđi! Takni planine, neka zadime!
[6] Sijevni munjom i raspi ih, strijele ispali neka se preplaše!
[7] Ruku Svoju pruži sa visina, spasi me i izbavi iz voda dubokih, iz ruku stranaca,
[8] čija usta laži zbore, čija desnica je lažljiva.
[9] O Bože, novu pjesmu ću pjevati, na harfi od deset žica ću svirati.
[10] Tebi, što kraljevima pobjede poklanjaš, i slugu Svog Davida, spašavaš od okrutnog mača!
[11] Spasi me i istrgni iz ruku stranaca, čija usta laži zbore, čija desnica je lažljiva.
[12] Neka sinovi naši rastu poput bilja od mladosti rane, a kćeri neka budu kao stupovi ugaoni, krasno isklesane poput Hrama.
[13] Da nam žitnice budu ispunjenje, namirnicama vrste svake; ovce naše neka budu u hiljadama, desetine hiljada na njivama našim.
[14] Neka je mnogo mladunčadi kraj stoke naše, bez tjeskobe i gubitka dok rađaju.
[15] Blago narodu kojem je tako, blago narodu čiji je Bog Gospod.