[1] Rekoh: „Pazit ću na puteve svoje da ne griješim jezikom, usta ću svoja zauzdati sve dok je preda mnom bezbožnik.”
[2] Bio sam šutljiv i nijem, glasa ne pustih, no, nevolja se uveća.
[3] Moje srce je gorjelo, užariše se misli moje, i jezik progovori.
[4] „Gospode, objavi mi kraj moj i krajnju mjeru mojih dana da spoznam prolaznost svoju!
[5] Gle, dane si moje dlanom odmjerio, ništavilo su svi dani moji pred Tobom, i zaista, čovječanstvo cijelo pred Tobom je kao dašak!
[6] Doista, čovjek hodi kao sjenka, tek je kao dašak; ljudi bogatstvo zgrću, a ne znaju ko će ga pokupiti!
[7] A sada, Gospode, na šta sam čekao? Nada je moja u Tebi!
[8] Spasi me od grijeha mojih i ne daj da budem podsmijeh nerazumnima!
[9] Šutim i ne otvaram usta, jer sve ovo si Ti učinio,
[10] skloni Svoj bič, potišten sam silom ruke Tvoje.
[11] Kada čovjeka kažnjavaš, kad mu vraćaš za grijehe njegove, sve mu najdraže kao moljac proždireš; doista, cijelo čovječanstvo nije ništa do dašak!
[12] Gospode, čuj molitvu i jecaj moj, ne ostaj ravnodušan na suze moje, jer došljak sam kod Tebe, stranac kao svi očevi moji!
[13] Odvrati Svoj pogled da se nasmijem prije no što zauvijek odem i nestanem!”