[1] O Gospode, čuj molitvu moju, dopusti da moj vapaj stigne do Tebe!
[2] Ne skrivaj lice Svoje u danima nevolje! Prigni uho; hitro mi odgovori kada Te dozivam!
[3] Jer dani moji poput dima nestaju, a kosti mi žare poput peći!
[4] Srce mi je snuždeno i uvehlo kao pokošena trava; zaboravih na hljeb svoj!
[5] Kosti mi uz kožu prionuše od silnih jecaja mojih.
[6] Sličan sam sovi pustinjskoj, sovi među ruševinama;
[7] bdijem kao usamljeni vrabac na krovu.
[8] Svagda me grde dušmani moji, proklinju me oni što bjesne na me,
[9] jer pepeo poput hljeba jedem i u piće ulijevam suze svoje,
[10] zbog srdžbe Tvoje, jer si me uzvisio, a potom odbacio.
[11] Dani su mi poput noćne sjene, vehnem poput trave.
[12] Ali Ti, Gospode, stoluješ dovijeka; sjećaju Te se kroz koljena sva!
[13] Ti ćeš se dignuti, smilovat ćeš se Sionu; vrijeme je da se smiluješ, doista, vrijeme je!
[14] Jer sluge ljube svaki kamen Siona i tuguju nad ruševinama.
[15] Narodi će se plašiti imena Božijeg, i kraljevi zemlje cijele slave Tvoje,
[16] kad Gospod nanovo podigne Sion, i kad se prikaže u slavi silnoj;
[17] jer On se osvrće na molitve jadnika i ne prezire njihove riječi.
[18] Neka ovo ostane zabilježeno za buduća pokoljenja, kako bi narod koji će se tek roditi mogao slaviti Gospoda!
[19] Pogledao je sa Svojih svetih uzvisina; Gospod je pogledao na zemlju sa nebesa,
[20] da čuje jauke sužnjeva i izbavi one osuđene na smrt,
[21] da slave ime Gospodnje u Sionu, da u Jerusalemu šire slavu Njegovu,
[22] kad se skupe narodi i kraljevstva da Gospodu služe.
[23] Slomio je silu moju, skratio dane moje,
[24] a ja rekoh: „Moj Bože, ne uzimaj me usred mojih dana! Ti, čiji godine traju kroz pokoljenja sva!”
[25] U starini si utemeljio zemlju, nebesa su djelo ruku Tvojih,
[26] i sve će nestati, ali Ti ćeš ostati, sve će poput haljine posiviti; kao odjeću Ti ćeš ih mijenjati i naposljetku će nestati.
[27] Ali Ti ostaješ isti, godine su Tvoje beskrajne!
[28] Djeca sluga Tvojih će živjeti sigurno, a potomci njihovi će pred Tobom uspijevati!