[1] Gospode, bio si utočište naše u svim pokoljenjima!
[2] Prije no što su podignute planine, prije svega stvorio si zemlju i ovaj svijet; Ti si Bog od vijeka do vijeka.
[3] Smrtnike u prah vraćaš i govoriš: „Vratite se, o sinovi ljudski!”
[4] Jer hiljadu godina pred Tobom je kao jučerašnji dan što je minuo i kao straža noćna.
[5] Ti puštaš da se razliju poput rijeke, poput sna jutarnjeg ih odnosiš, kao trava što niče;
[6] koja se ujutro zeleni, ali uvečer vehne.
[7] Doista, brzo nas odnosi gnjev Tvoj; srdžba nas Tvoja plaši.
[8] Naše si grijehe pred Sebe stavio, skrivene naše prestupe pred svjetlost lica Svoga.
[9] Jer svi dani naši prolaze u srdžbi Tvojoj; godine se naše kao dašak dovršavaju.
[10] Živimo sedamdeset godina, osamdeset ako smo snažni; a ipak su samo patnja i muka; brzo prolaze, a mi odlazimo.
[11] Ali ko misli na silu Tvoje srdžbe, na gnjev Tvoj straha vrijedan?
[12] Poduči nas broju dana naših da steknemo srce mudro!
[13] Vrati se nama, o Gospode, dokle ćeš? Milosti imaj sa slugama Svojim!
[14] Jutrom nas zasiti milošću, da kličemo i da se veselimo u sve dane!
[15] Obraduj nas onoliko dana koliko smo patili; onoliko godina koliko smo zlo spoznavali.
[16] Neka se slugama pokaže djelo Tvoje i Tvoja slava djeci njihovoj.
[17] Neka je milost Gospoda Boga na nama; daj da nam uspije djelo ruku naših, doista, pospješi djelo ruku naših!