[1] Čujte, narodi svi, poslušajte, svi stanovnici zemlje,
[2] pučani, a i vi prvaci, svi zajedno, siromasi i bogati!
[3] Zborit ću mudro; razumjet ćete misli srca moga!
[4] Uho ću svoje prignuti izrekama, i uz harfu riješiti zagonetku svoju.
[5] Što da se plašim u danima nevolje, kad me opsjedaju grijesi tlačitelja mojih,
[6] njih, što se na svoje blago oslanjaju i oholo razmeću svojim imanjem?
[7] Ali doista, ni brat brata ne može iskupiti, ili Bogu platiti cijenu života njegovoga,
[8] jer otkup je previsok i nikada ga nije dosta,
[9] da bi zauvijek koračao zemljom ovom i da bude pošteđen provalije!
[10] Jer on vidi da i mudraci moraju umrijeti; tako će i nerazumne i budalaste snaći smrt, i blago svoje će ostaviti drugima.
[11] Grob tamni je njihov vječni dom, stanovište njihovo kroz koljena sva,
[12] no, čovjek u svojoj raskoši ne traje dugo, sličan je stoci koja ugine.
[13] Takav je put oholih, a ipak se ljudi na njih ugledaju.
[14] Poput ovaca padaju u podzemlje, smrt im je pastir, a pravednici jutrom njima vladaju. Izgubit će se u carstvu mrtvih bez staništa i doma.
[15] Ali Bog će spasiti moju dušu iz carstva mrtvih, primit će me!
[16] Ne plaši se kad se drugi bogati, kad se množi slava doma njegova,
[17] jer neće u smrt ponijeti ništa sa sobom, slava njegova ne ide za njim!
[18] Premda ga smatraju sretnim dok žive, a i tebe hvale kad te sreća služi,
[19] i njegova duša će se pridružiti očevima svojim, koji nikada više neće ugledati svjetlost dana!
[20] Ali čovjek u svojoj raskoši ne traje dugo, sličan je stoci koja ugine.