[1] Gospode, sjeti se za Davida, svih onih muka koje je pretrpio,
[2] kako se zakleo Gospodu, i zavjetovao Moćniku Jakovljevom:
[3] „Zaista, stupiti neću u odaje doma svoga, niti uzaći na udobni ležaj svoj.
[4] Sna neću pustiti na oči svoje niti počinka svojim kapcima,
[5] dok Gospodu mjesto ne nađem, boravište Moćniku Jakovljevom.”
[6] Gle, čusmo za to u Efrati, nađosmo ga u poljima i šumama.
[7] „Pođimo stanu Njegovom, pred noge Mu padnimo.”
[8] Pridigni se, o Gospode, i pođi ka počivalištu Svome, Ti i Kovčeg sile Tvoje.
[9] Svećenici Tvoji neka obuku pravičnost i neka sveci Tvoji radosno kliču.
[10] Ne okreći glavu od pomazanika zbog sluge Svoga Davida.
[11] Gospod se zakleo Davidu, obećanje neće poreći: „Jednog od tvojih potomaka ću na prijestolje postaviti!
[12] Ako sinovi tvoji Zavjet sačuvaju i odredbe sve, podučavat ću ih, a sinovi će njihovi sjediti na prijestolju dovijeka.”
[13] Jer Gospod je odabrao Sion. Njega zaželje Sebi za sjedište:
[14] „Ovo Mi je počivalište vječno, ovdje ću stanovati jer tako poželjeh.
[15] Hranu ću njegovu obilno blagosloviti, siromahe ću hljebom nahraniti.
[16] Svećenike ću obući spasenjem i sveci će klicati.
[17] Učinit ću da moć Davidova naraste, svjetiljku ću pripremiti za Pomazanika Svoga.
[18] Neprijatelje ću osramotiti, a na njemu će sijati kruna njegova.”