[1] Gospode, čuj molitvu i ne krij se od molbi mojih,
[2] poslušaj me, usliši me, smeten sam u tjeskobi svojoj i vapim
[3] zbog vike dušmana i gnjeva zločinaca, nasrću na me osudama svojim i bijesno me progone.
[4] Moje srce je preplašeno, na me pade plašt smrtnoga straha,
[5] užas i trepet me opsjedaju i groza me gnusna obuzima.
[6] I tako vičem: „O kad bih imao krila, krila golubinja, daleko da letim, daleko i da tamo mirujem.
[7] Gle, daleko bih letio i nastanio bih se u divljini,
[8] i brzo bih sklonište potražio pred olujom i vihorom.”
[9] Gospode, satri ih i jezike im razjedini, jer vidim u gradu nasilje i svađu!
[10] Danju i noću tako šetaju zidinama, a unutra vlada nepravda i podlost.
[11] Usred njega pohlepa vlada, s trga ne odlazi tlačenje i lukavstvo.
[12] Jer ne diže se neprijatelj protiv mene, to bih podnio, niti me dušman moj tlači i prezire, od njega bih se sklonio,
[13] no, ti, čovjek meni jednak, prijatelj moj i pouzdanik!
[14] Slatko smo nekoć vijećali i razgovarali, zajedno smo hodili po Domu Božijem!
[15] Neka ih smrt zaskoči! Neka živi siđu u carstvo mrtvih! Jer zlo je u domovima i srcima njihovim!
[16] A ja prizivam Boga, Gospod će me spasiti,
[17] uvečer, ujutro i u podne molim i tužno jecam, a On me čuje.
[18] Dušu moju spašava i čuva daleko od boja koji vodim, jer mnogo ih je ustalo protiv mene.
[19] Bog će ih čuti i vratiti. Jer oni se ne mijenjaju, Boga se ne boje!
[20] Ruku svoju podiže protiv onih što u miru sa njim žive, Savez svoj skrnavi.
[21] Slatke su besjede njegove, ali u duši mu je rat. Riječi mu nježnije od ulja, no, ipak mačevi naoštreni.
[22] Gospodu povjeri sve brige svoje. On će te osnažiti, neće pustiti da pravednik ikada posrne.
[23] Bože, Ti ćeš ih u najdublju jamu baciti, krvožedni i lažljivici ni polovicu dana neće doživjeti. A ja ću vjerovati u Tebe!