[1] O Gospode, Bože spasenja moga, danju i noću vapim Tebi!
[2] Neka do tebe dopre molitva moja, prigni uho jaucima ovim!
[3] Jer duša mi je puna tjeskobe, a život sve bliži carstvu mrtvih.
[4] Već me ubrajaju među one što u provaliju odlaze; iznemogao sam čovjek,
[5] kao čovjek bačen među mrtvace, poput onih poginulih što u grobovima počivaju, onih kojih se više ne sjećaš jer su odvojeni od desnice Tvoje.
[6] Ostavio si me u najdublju jamu, u provalije tamne i duboke.
[7] Tvoj gnjev me teško pritisnuo, nadvladao si me valovima Svojim.
[8] Učinio si da me poznanici izbjegavaju; dao da sam sada za njih strašilo.
[9] Moji oči gasnu od jada; Tebe sam, o Gospode, svakodnevno sazivao, i ruke svoje pružao Tebi.
[10] Da li ćeš čuda učiniti na mrtvim, hoće li umrli ustati da Te slave?
[11] Da li se milost Tvoja u grobu pripovijeda, i istine Tvoje objavljuju u bezdanu?
[12] Da li su čuda Tvoja znana u tami, ili pravda Tvoja u zemlji zaborava?
[13] No, ipak vapim tebi, o Gospode; ujutro moja molitva dolazi do Tebe.
[14] Zašto odbacuješ dušu moju, Gospode, zašto kriješ lice od mene?
[15] Bolestan i blizak smrti od mladosti svoje rane, snosim strahote i pomoći nemam.
[16] Sud srdžbe Tvoje pređe preko mene, Tvoje strahote me shrvaše.
[17] Opsjedaju me svakoga dana kao vode; sve su mi bliže i bliže.
[18] Sve drage ljude i prijatelje si odvojio od mene, a tama mi saputnik postade.