[1] Slavi Gospoda, o dušo moja! O Gospode, Bože moj, silno si velik, obavijen čašću i slavom,
[2] Svjetlošću se prekrivaš kao plaštom. Nebo si razapeo kao šator.
[3] Ti stupove odaja svojih na vode postavljaš, oblake činiš kočijom koju jašeš na krilima vjetra,
[4] oluje činiš glasnicima, plamen i oganj slugama Svojim.
[5] Zemlju si postavio na temelje njene, ne može se poljuljati.
[6] Prekrio si je vodama kao plaštom, i dao da vode stoje nad planinama.
[7] Na Tvoju prijetnju se povukoše, na zvuk gromova Tvojih se razbježaše.
[8] Planine se uzdigoše, doline spustiše na mjesta koja im Ti odredi.
[9] Jasne si im granice postavio, da ne bi iznova prekrile zemlju.
[10] Ti izvore šalješ u doline, među planinama teku,
[11] napajaju sve zvijeri divlje, divlji magarci žeđ gase njima.
[12] Kraj njih ptice nebeske stanuju i pjevaju među granama.
[13] Planine natapaš iz odaja uzvišenih, zemlja se siti plodom Tvojih ruku.
[14] Ti daješ da trava niče stoci i bilje na korist čovjekovu, hljeb i hranu da izvede iz zemlje;
[15] i vino što srce veseli čovjeku, ulje što mu lice osvježava, i hljeb što osnažuje srce ljudsko.
[16] Stabla se Gospodnja obilno napajaju, kedrovi libanonski koje je posadio.
[17] Tamo se ptice gnijezde, u čempresu dom je rodin.
[18] Planine visoke su za brdske koze, a pećine su jazavcu sklonište.
[19] Mjesec si stvorio za godišnja doba i sunce zna kad treba zaći.
[20] Ti tamu stvaraš i bude noć; tad se sve zvijeri šumske šunjaju.
[21] Lavići mladi za plijenom riču i hranu svoju od Boga traže.
[22] Kad sunce osvane, nestaju i liježu u brloge svoje.
[23] Tad čovjek ide za poslom svojim, i na rad dok noć ne padne.
[24] O Gospode, kako su brojna djela Tvoja! Sve si u mudrosti načinio, zemlja je puna stvorenja Tvojih.
[25] Evo more, silno i prostrano, puno životinja, svega, velikog i malog.
[26] Tamo gdje brodovi plove, tu je Levijatan kojeg stvori da se u njemu igra.
[27] Sva ova bića na Tebe čekaju, da ih nahraniš na vrijeme.
[28] Što im daš oni sabiru, otvoriš li ruku nasite se dobrima.
[29] A sakriješ li lice, tuguju, ako dah im oduzmeš, uginu i u prah se vraćaju.
[30] Pošalješ li dah Svoj, oni nastaju i tako obnavljaš lice zemlje.
[31] Neka dovijeka traje slava Gospoda, neka se raduje Gospod djelima Svojim!
[32] On zemlju pogleda i ona se strese, dotakne planine i one se zadime!
[33] Pjevat ću Gospodu dokle god živim, svirat ću Bogu dokle god me bude.
[34] Neka Mu je milo pjevanje moje, radovat ću se Gospodu.
[35] Neka grešnike proguta zemlja, a zločinaca neka više ne bude! Blagoslovi Gospoda, o dušo moja! Slavite Gospoda!