[1] Glasno pjevajte Bogu, sili našoj; radosno kličite Bogu Jakovljevom!
[2] Zapjevajte pjesmu, udarajte u bubanj, u slatku citru i harfu!
[3] Zatrubite u rog kad je mjesec mlad, na pun mjesec, na dan slavlja našeg.
[4] Jer to je obaveza Izraela, zapovijed Boga Jakovljeva.
[5] Takav je Zakon dao Josipu, kad je izlazio iz egipatske zemlje. Čuo sam jezik neznan i nepoznat:
[6] „Skinuo sam breme sa ramena tvojih, ruke tvoje oslobodio košarice,
[7] u nevolji si Me zazivao, a Ja sam te spasio. Odgovorio sam ti u skrivenom mjestu gromova; iskušao te kod meripskih voda.
[8] Slušaj, narode Moj, dok vas opominjem; ah Izraele, kad bi poslušao!
[9] Neka među vama ne bude kakav strani bog; nemojte se klanjati tuđim bogovima!
[10] Ja sam Gospod, Bog vaš, koji vas je izveo iz Egipta; otvori usta svoja i ja ću ih napuniti!
[11] Ali Moj narod ne posluša glasa Moga, Izrael Me ne posluša.
[12] Zato ih prepuštam okorjelim srcima njihovim, da lutaju po vlastitom naumu!
[13] O, kad bi narod Moj slušao, kada bi Izrael stazama Mojim hodio,
[14] kako bi lahko postidio neprijatelje i ruku okrenuo protiv dušmana njegovih.
[15] Oni što Gospoda mrze dodvoravali bi Mu se i njihova sudbina trajala bi dovijeka!
[16] A On bi ih hranio pšenicom najboljom i medom iz stijene sitio.”