[1] Gospode, vlastitim ušima smo čuli, očevi nam naši kazivaše, kakva si čuda učinio u njihovo vrijeme i u danima prošlosti, minulim i davnim!
[2] Rukom si Svojom rastjerao narode, a njih si posadio, udario si narode, ali njih oslobodio;
[3] jer nisu mačem vlastitim zemlju stekli, nisu se svojom rukom spasili, nego Tvojom rukom i desnicom, svjetlom lica Tvoga, jer si se njima veselio.
[4] O, Bože, Ti si moj kralj! Daj spasenje Jakovu!
[5] Kroz Tebe rušimo neprijatelje, Tvojim imenom gazimo one koji se protiv nas dižu!
[6] Jer ne uzdam se u luk svoj niti je mač pomoć meni,
[7] jer Ti si nas spasio od neprijatelja naših, Ti si postidio mrzitelje naše.
[8] Dičili smo se Bogom svakoga dana i blagoslovit ćemo Tvoje ime dovijeka!
[9] No, Ti si nas odbacio i ostavio, nisi pošao sa četama našim,
[10] dao si da se pred dušmanima razbježimo, a plijen ratni stekoše mrzitelji naši,
[11] predao si nas kao ovce na klanje i rasuo među narodima,
[12] narod svoj si dao u bescjenje i nisi tražio mnogo,
[13] dao si da budemo ruglo susjedima našim, podsmijeh i igrarija onima oko nas,
[14] poruga smo narodima, podsmijeh pucima mnogim.
[15] Sramota moja je vazda preda mnom, stid mi lice prekriva,
[16] zbog glasa podrugljivca i laskavca, zbog dušmanina i osvetnika.
[17] Sve ovo nas je snašlo, a ipak Te nismo zaboravili, nismo prekršili Savez Tvoj.
[18] Naše srce nije uzmaknulo, nismo skrenuli sa staze Tvoje;
[19] a ipak si nas smrvio u jazbini šakala i smrtnom nas tamom zavio!
[20] Da smo ime Boga našeg zaboravili, da smo ruke pružili bogu tuđem,
[21] zar Bog to spoznao ne bi? On poznaje tajne srca svih.
[22] Ali zbog Tebe nas ubijaju i tlače iz dana u dan, za njih smo ovce za klanje.
[23] O, Gospode, digni se! Zašto spavaš? Probudi se i ne odbacuj nas dovijeka!
[24] Zašto skrivaš lice i zaboravljaš jad i muku našu?
[25] Jer naše duše su kao prašina rasute, a tijela naša uz zemlju priljubljena.
[26] Ustani! Priteci nam u pomoć! Spasi nas zbog postojane ljubavi Svoje!