[1] Narode, počuj nauk moj, uši priklonite riječima usta ovih!
[2] Usta ću otvoriti i iznijeti poređenje, otkrit ću tajne iz vremena davnih,
[3] ono što čusmo i saznasmo, što nam očevi pripovijedaše.
[4] Nećemo to kriti od djece, nego ćemo budućim naraštajima govoriti o silnim djelima Gospodnjim i snazi Njegovoj; o svim čudima koje je učinio.
[5] Postavio je svjedočanstvo u Jakovu, utemeljio zakon u Izraelu, i naredio očevima našim da sinove svoje poučavamo njemu;
[6] da ih buduće koljeno spozna, sva djeca još nerođena; da ustanu i da to prenose djeci svojoj,
[7] da se Bogu nadaju i da ne zaborave djela Gospodnja, i da čuvaju zapovijedi Njegove.
[8] Da ne budu poput očeva svojih, naraštaj prkosan i buntovan, naraštaj srca nestalna, i duhom Bogu nevjeran.
[9] Efrajimovci, spretni s lukom i strijelom, na dan boja okrenuše leđa i pobjegoše.
[10] Ne ispuniše Zavjet Božiji, odbiše hoditi po Zakonu,
[11] zaboraviše sva djela Gospodnja i čudesa koja im prikaza.
[12] Pred očevima njihovim čuda stvori, u zemlji Egipat, u Soanskom polju.
[13] More razdijeli i kroz njega ih provede, vode uzdiže poput brane,
[14] po danu ih je vodio oblakom, a kroz noć cijelu blistavom vatrom.
[15] U pustinji stijene prolomi i napoji ih obilno kao iz bezdana,
[16] dade da iz stijene izbiju potoci, a vode potekoše kao rijeke silne.
[17] A oni jednako zgriješiše i prkosiše Svevišnjem u pustinji.
[18] Boga su kušali u srcima svojim, hranu tražiše po žudnji neumjesnoj.
[19] Prigovarali su Bogu i pitali: „Može li Bog sto u pustinji prostrijeti?
[20] Gle, rasuo je stijenu da voda poteče, ali može li hljeba podariti? Hoće li narodu svome mesa dati?”
[21] Kada to začu Gospod, srdžbom zaplamti, oganj se raspali protiv Jakova, srdžba zahvati sav Izrael,
[22] jer oni u Boga ne vjerovaše, niti se u pomoć Njegovu uzdaše.
[23] A ipak naredi nebesima i otvori sve brane nebeske.
[24] Ko kišu na njih prosu manu da jedu i nahrani ih hljebom nebeskim.
[25] Tako su ljudi jeli hljeb anđeoski, podario im je hrane do sitosti.
[26] Dao je da duva vjetar istočni, silom svojom istjerao južnjak.
[27] Spustio na njih mesa kao prašine i ptice krilate kao pijesak morski.
[28] Dao je da padnu usred njihovog logora, svugdje oko tabora njihovog.
[29] Jeli su i nasitili se, jer im je dao šta su priželjkivali.
[30] Ali ih još i ne prođe želja i jelo im je još bilo u ustima,
[31] kad se srdžba Božija na njih raspali, smrću ljutom pokosi prvake njihove i pobi mladiće Izraelove.
[32] A ipak su i dalje griješili; uprkos čudima Njegovim, nisu vjerovali.
[33] Zato dade da im dani prolaze kao dašak, a godine u grozoti.
[34] Kada ih je ubijao, stali su tražiti Gospoda; pokajali su se i revnosno Boga tražili.
[35] Sjetili su se da im je Bog stijena i da je svevišnji Bog spasitelj njihov.
[36] Ali laskali su Mu ustima svojim i jezikom lagali i varali,
[37] jer srce im iskreno nije bilo uz Njega; nisu se pridržavali Zavjeta Njegovog.
[38] A On im je ipak u milosti Svojoj oprostio i nije ih uništio; zauzdavao je srdžbu Svoju i nije ju gomilao.
[39] Prisjetio se da nisu ništa no meso, vjetrić koji prolazi i ne vraća se više.
[40] Koliko su se uzdizali protiv Njega u pustinji i brigu nametali u divljini.
[41] Uvijek su iznova kušali Boga i izazivali sveca Izraelova.
[42] Nisu se prisjećali moći Njegove ni onoga dana kada ih je izbavio pred neprijateljima,
[43] kada je znakove svoje pokazao u Egiptu, i čuda svoja u polju Soanskom.
[44] Rijeke je njihove u krv preobrazio, sve tokove da piti ne mogu.
[45] Kada je među njih poslao rojeve muha da ih more i žabe da ih posve unište.
[46] Kada je žetvu njihovu predao skakavcima proždrljivim, i sve plodove rada njihovog.
[47] Vinograde je njihove uništio ledom, a smokve poharao mrazom.
[48] Stoku je njihovu gradom udario, a stada gromom.
[49] Na njih je odaslao žar srdžbe Svoje, gnjev, nepravdu i bijes, mnoge anđele nesreće.
[50] Put je poravnao bijesu Svome; nije ih štedio smrti, živote njihove je kugi predao.
[51] Pobio je svu prvorođenčad u Egiptu, prvjenac njihove sile u šatorju Hamovom.
[52] A onda je narod Svoj poput ovaca izveo, proveo ih kao stado kroz divljinu.
[53] Poveo ih je na sigurno da se ne bi plašili, no, more je nadvladalo neprijatelje njihove.
[54] Tako ih je doveo u Svoju svetu zemlju, do gore koju je osvojila desnica Njegova.
[55] Rastjerao je narode pred njima, baštine im podijelio i naselio plemena Izraelova u njihovim šatorima.
[56] A oni su kušali Boga najvišega i uzdizali se protiv Njega, nisu se držali Njegovih zapovijedi.
[57] No, oni otpadoše, iznevjeriše kao i očevi njihovi, iskriviše se kao nepouzdan luk.
[58] Jer su Ga razgnjevili uzvisinama svojim, razdražili su ljubomoru Njegovu idolima.
[59] Bog se razgnjevi kad vidje ovo, i posve odbaci Izrael.
[60] Tako je ostavio Dom Svoj u Šilu, šator u kojem je bdio među ljudima,
[61] tako je silu Svoju predao ropstvu, slavu Svoju dao u ruke dušmanima.
[62] Narod Svoj je prepustio maču i planuo na baštinu Svoju.
[63] Mladiće Njegove je progutao oganj, a mlade djevojke nisu čule svadbenih pjesama.
[64] Njegovi svećenici postradaše od mača, i nisu ih oplakivale udovice njihove.
[65] Tada se Gospod kao iz sna probudi, kao silnik koji viče potaknut vinom!
[66] Tad je rastjerao neprijatelje Svoje; dovijeka ih ponizio.
[67] Odbacio je šator Josipov i nije odabrao pleme Efrajimovo;
[68] no, izabrao je pleme Judino, goru Sion koju ljubi.
[69] Svoje je Svetište sazidao visoko, kao nebesa sama, kao zemlju koju je utemeljio dovijeka.
[70] Izabrao je Davida, slugu Svoga, i doveo ga od torova ovčjih,
[71] odvojio ga od ovaca dojilja da napasa Jakova, narod Svoj, Izrael, baštinu Svoju.
[72] Pasao ih je srcem čestitim i vještom rukom vodio.