[1] Uglas vapim Gospodu, glasno Bogu svome, a On će me čuti!
[2] U danima nevolje tražim Gospoda; u noćima neumorno ruke pružam, a duša mi utjehu ne nalazi.
[3] Kad na Boga pomislim, jecam; kad razmišljam, duh mi ostaje potišten.
[4] Oči mi drži otvorenim. Tako sam potišten da ne mogu ni progovoriti.
[5] Tada se sjetim starih dana, svih minulih godina.
[6] Kazao sam: „Daj da se prisjetim svojih pjesama noću, daj da razmislim u srcu svome.” A onda mi duh podrobno istraži:
[7] „Hoće li me Gospod dovijeka odbaciti i uskratiti mi milost zauvijek?
[8] Da li je milost Njegova iščezla za sva vremena, i Njegov govor meni zanijemio vječno?
[9] Je li Gospod zaboravio dobrotu i u gnjevu zaključao milosrđe?”
[10] A tada rekoh: „Podnosit ću sve promjene koje učini desnica Svevišnjega.”
[11] Prisjećat ću se čuda Gospodnjih, svih čuda Tvojih iz starine,
[12] razmišljat ću o svim djelima Tvojim, promišljati o silini svega što si učinio!
[13] O Bože, Tvoja staza je sveta! Koji je bog tako uzvišen kao naš?
[14] Ti si Bog što čudesa stvara, moć Svoju na narodima dokazuješ!
[15] Svojom rukom si izbavio narod, djecu Jakova i Josipa.
[16] Kada te ugledaše vode, o Bože, kad te valovi vidješe, obuze ih strah, doista duboke vode se uskomešaše.
[17] Oblaci zalijevaše kišom, sijevalo je na nebesima, strijele su Tvoje letjele.
[18] Grmljavina Tvoja zaori u vjetrovima, munje osvijetliše zemlju, i zemlja sva zadrhta,
[19] Tvoj put je vodio kroz vode, staza Tvoja kroz duboke valove, a ipak stope Tvoje ostadoše neviđene.
[20] Narod si Svoj kao stado poveo rukama Mojsijevim i Aronovim.