[1] Ah, kad bi razderao nebesa i sišao, da se gore tresu pred Tobom.
[2] Kao što oganj raspali granje, kao što od plamena uzavre voda; objavi ime Svoje dušmanima, i da se kraljevstva zgroze pred Tobom!
[3] Kad si učinio stvari koje ne tražismo, sišao si, a planine se tresoše pred Tobom.
[4] Od davnina niko nije saznao, niko ušima čuo, niko ne vidje boga koji nisi Ti, Boga Koji pomaže onima koji Ga čekaju.
[5] Ti se zauzimaš za onoga koji u pravdi rado djeluje, onoga koji Te se prisjeća na stazama Tvojim. Gle, srdio si se jer smo griješili, dugo ostadosmo u grijesima svojim, no, hoćemo li biti spašeni?
[6] Svi postadosmo kao čovjek nečist, a sva naša djela pravedna kao krpa prljava. Nestajemo kao lišće, i nas naši prijestupi odnose kao vjetar.
[7] Nema nijednoga koji zaziva ime Tvoje, nikoga ko je ustao da se Tebe drži; jer skrio si lice Svoje od nas, i dao da se istopimo u grijesima našim.
[8] No, sada si Otac naš, Gospode, mi smo glina, a Ti si grnčar, mi smo djelo ruku Tvojih.
[9] Ne srdi se tako grozno, o, Gospode, i nemoj se dovijeka prisjećati grijeha. Gle, molim Te pogledaj, svi mi smo narod Tvoj.
[10] Tvoji sveti gradovi su sada divljina, Sion je pustinja, Jerusalem pustara.
[11] Naš divni i časni Hram, gdje Te naši očevi hvališe, sad je ognjem spaljen; sva draga mjesta naša, ruševine.
[12] Hoćeš li se suzdržati, Gospode? Zar ćeš šutjeti i dat nas u nevolje najcrnje?