[1] Teško onima koji donose nepravedne zakone, i pisarima koji nevolju bilježe,
[2] da jadnike odvrate od pravde, i da siromasima oduzmu njihovo pravo, kako bi udovice postale plijen njihov; da siročad mogu opljačkati.
[3] A šta ćete učiniti na dan kazne, u nevoljama koje stižu izdaleka? Kome ćete uteći, gdje ćete tražiti pomoć, šta ćete tad s bogatstvom svojim?
[4] Za vas neće ostati ništa osim da klečite među sužnjevima, ili da padnete među poginulima. Jer Njegova srdžba ostaje uprkos ovome, Njegova ruka je još uvijek ispružena.
[5] „O, Asirijo, palico gnjeva Moga: srdžba Moja je štap u tvojim šakama!
[6] Šaljem te protiv bezbožna naroda, naređujem da kreneš protiv naroda gnjeva Moga, da pljačkaš i otimaš, da ih gaziš kao blato ulično.”
[7] Ali to nije njegov naum, srce mu ne krije takve primisli, ali u srcu mu je da razara, da uništi silu naroda;
[8] jer on veli: „Nisu li moji zapovjednici kao kraljevi?
[9] Nije li Kalno kao Karkemiš? Zar nije Hamat poput Arpada? Nije li Samarija slična Damasku?
[10] Onako kako sam pružio desnicu na kraljevstva idola; kraljevstva čiji su likovi bili silniji od ovih u Jerusalemu i Samariji,
[11] zar tako neću učiniti i Jerusalemu i njegovim idolima, Samariji i njenim slikama?”
[12] Kad Gospod dovrši Svoje djelo na gori Sion i u Jerusalemu, kaznit će asirskog kralja zbog oholih plodova srca njegova, zbog njegova drska pogleda,
[13] jer on tvrdi: „Učinio sam to silom vlastite desnice, svojom mudrošću, jer sam razuman; međe naroda sam pomjerio, popljačkao njihovo blago; kao silnik svrgavam one što na vlasti sjede.
[14] Rukom zgrabih bogatstvo, kao da hvatam u kakvo gnijezdo; kao čovjek koji skuplja jaja napuštena, tako sam skupio zemlju cijelu, i ne bi nijednog koji zaleprša krilima, koji je otvorio usta svoja ili zacvrkutao.”
[15] Hoće li se sjekira oholiti nad onim koji siječe, ili će se testera razmetati nad onim koji njome radi? Kao da štap upravlja onim koji ga drži, i da palica podiže kao da nije od drveta!
[16] Stoga će Gospod, Bog nad vojskama, poslat razornu bolest svojim junacima, a pod Njegovom slavom će se raspaliti vatra, koja će buktati svojim plamenom.
[17] Svjetlo Izraela će postat oganj, Svetac njegov plamen, i gorjet će i sažeći, trnje i šikaru u jednome danu.
[18] Sjaj Njegovih šuma i plodnu zemlju, sve to će Gospod razoriti, dušu i tijelo; bit će poput bolesnika koji polagahno propada.
[19] A stabala će ostat tek toliko, da ih dijete može prebrojati.
[20] Toga dana se preostali Izraelci i preživjeli Jakovljeva doma više neće oslanjati na onoga koji ih je udario, nego će se uistinu osloniti na Gospoda, Sveca Izraelova.
[21] Preostali će se vratiti; oni preostali Jakovljevi će se vratiti silnome Bogu.
[22] Pa da je i naroda tvog Izraela kao pijeska na pučini, ipak će se samo nekolicina vratiti. Određeno im je uništenje, ispunjeno pravednošću.
[23] Jer Gospod nad vojskama je odredio potpuni kraj, i bit će nad zemljom svom.
[24] Stoga je Gospod nad vojskama kazao: „O, narode Moj, vi koji živite u Sionu, nemojte se plašiti Asiraca kada na vas udare, kada podignu štap protiv vas kao što učiniše Egipćani.
[25] Uskoro će se primiriti Moja srdžba, a Moj će se gnjev okrenuti na njihovu propast.
[26] Gospod će podići bič protiv njih, kao što učini sa Midjancima kod stijene Oreb. A Njegov štap će biti nad morem, i podići će ga onako kako je to učinio i u Egiptu.
[27] Tog dana će skinuti breme s vaših leđa, i jaram će se slomiti od pomazanja.”
[28] Došao je u Ajat, prošao kroz Migron, u Mikmasu ostavi prtljag svoj;
[29] prešao je klanac, u Gebi zanoćio, Rama se preplašila, Šaulova Gibea bježi!
[30] Viči, o, kćeri Galimova! Daj, neka se čuje sve do Laiša! O, jadni Anatote!
[31] Madmena utječe, stanovnici Gebime bježe na sigurno!
[32] Danas će se zaustaviti u Nobu; zamahnut će pesnicom Svojom protiv gore kćeri sionskih, protiv brda Jerusalem.
[33] Gle, Gospod, Bog nad vojskama, strašnom silom kreše granje; sve visoko će biti poniženo, ponizit će sve uzvišeno.
[34] Gustu šumu će iskrčiti sjekirom, Silni i Slavni će posjeći Libanon.