[1] Zapjevat ću o dragome svome, pjesmu o vinogradu njegovom. Moj dragi je imao vinograd na brdašcu vrlo plodnom,
[2] okopao ga je i kamenje pobacao; zasadio najbolje loze; u njemu kulu podigao, i iskopao jamu za cijeđenje. Nadao se grožđu valjanom, ali rodi divlja vinjaga.
[3] O, narode jerusalemski, i vi, muževi judejski, presudite između mene i moga vinograda.
[4] Šta sam više mogao učiniti za njega, šta nisam uradio? Zašto rodi loza divlja dok sam čekao grožđe valjano?
[5] A sada ću vam reći, što ću učiniti od vinograda svoga: sklonit ću ogradu njegovu, i on će u travu zarasti; srušit ću zidiće okolne, i bit će pogažen.
[6] Opustošit ću ga; neću ga grabiti i kratiti, izbit će šikara i trnje; a oblacima ću narediti da na njega kiše ne spuštaju.
[7] Jer vinograd Gospoda nad vojskama je kuća Izraelova, svi muževi Judeje su Njegovo milo bilje. Tražio je pravdu, ali gle – krvoproliće! Nadao se poštenju, ali gle – vapaj!
[8] Teško onima koji kuću do kuće zidaju, koji polje sastavljaju sa susjednim poljem, sve dok ne bude mjesta, i dok ne budete živjeli sami u zemlji.
[9] Od Gospoda nad vojskama čuh: „Doista, mnoge kuće će ostati puste, divni i raskošni domovi, a nikoga u njima.
[10] Jer će od deset rala vinograda jedva biti bat, a gomer sjemena će dati efu.”
[11] Teško onima koji u zoru ustaju, da bi trčali za pićima žestokim, koji dangube do duboko u noć jer ih vino raspali!
[12] Na sijelima svojim imaju liru i harfu, bubnjeve i frule uz vino svoje, ali ne mare za djela Gospodnja, za sve što stvori rukama Svojim.
[13] Zato se narod Moj u ropstvo odvodi, jer nema mudrosti; pošteni ljudi ostaju bez hljeba, a sila naroda skapava od žeđi.
[14] Stoga je i carstvo mrtvih pohlepno, razvalilo je svoje ralje, i tamo će poći knezovi jerusalemski, i mnoštvo naroda, u buci svojoj i vrevi.
[15] Čovjek je ponižen, svaki je posramljen, ponižene su oči ohole što padoše.
[16] Ali Gospod nad vojskama je proslavljen u pravdi, Bog sveti se prikazuje u Svojoj svetoj pravednosti.
[17] Tada će janjci pasti na njihovim njivama, a stranci će se zasititi između bogataških ruševina.
[18] Teško onima koji nepravdu dovlače konopcima laži, koji grijeh navlače kao kolskim užetom;
[19] koji govore: „Neka požuri, neka ubrza posao svoj da vidimo; neka se savjet Izraelova Sveca približi, neka se desi, da i mi vidimo!”
[20] Teško onima koji zlo nazivaju dobrim, a dobro zlim, koji hoće tamu umjesto svjetla, a svjetlo namjesto tame, koji stavljaju gorko za slatko, a slatko za gorko!
[21] Teško onima koji sebe smatraju mudracima, koji su lukavi u vlastitim očima.
[22] Teško onima koji su junaci u ispijanju vina, silni kada valja miješati žestoka pića,
[23] koji daju pravo opakome zarad mita, koji krive pravo časnog čovjeka!
[24] Stoga će biti ovako: kao što vatra proguta strnjiku, kao što travu suhu sažeže plamen, tako će i njihov korijen biti memljiv, a njihov cvijet će odnijeti kao prah; jer su odbacili Zakon Gospoda nad vojskama, prezreli su riječ Sveca Izraelova.
[25] Tako su rasplamsali gnjev Gospodnji protiv naroda Svoga, digao je ruku na njih i udario, i gore zadrhtaše; a njihove lešine su bile poput otpada kraj puta, jer srdžba Njegova se nije smirila i još je ruka Njegova nad njima.
[26] Dignut će bajrak narodima dalekim, zviznut će im s kraja zemlje; i gle, hitro, brzo dolaze!
[27] Nijedan nije umoran, niko od njih ne posrće, nijedan ne drijema i ne spava, niko od njih nije poderanog opasača, nijednome nije otkinut remen na obući;
[28] njihove strijele su naoštrene, lukovi njihovi vješto savijeni, kopita konja njihovih kao kremen, a točkovi njihovi kao vihor.
[29] Rika im je kao u lava, riču kao mladi lavovi; tako urlaju i hvataju plijen, odnose ga – niko ga spasiti ne može.
[30] Tako će nad njim urlati i toga dana, bučat će kao more. A ako ko pogleda na zemlju, gle, tama i nevolja; i svjetlo pomračeno njihovim oblacima.