[1] O, Gospode, Ti si moj Bog, hvalit ću Te, slaviti ime Tvoje, jer učinio si stvari divne, naume drevne, vjerne i sigurne.
[2] Jer grad si pretvorio u ruševine, tvrdi grad u pustoš; dvor stranaca je grad koji je nestao, neće ga nikada iznova sagraditi.
[3] Stoga će te hvaliti snažni puci, plašit će te se gradovi opakih naroda.
[4] Jer ti si bio tvrđava siromaha, utvrda onima u nevolji, utočište pred olujom, sjena kad je žega; dah opakih je kao oluja koja udara u zid,
[5] poput vrućine na suhom mjestu. Ti podvrgavaš viku stranaca, onako kako sjenka oblaka prekriva vrućinu; tako je podložena pjesma opakih.
[6] Gospod nad vojskama će svim ljudima na ovoj gori spremiti gozbu, mnogo valjanog vina, najljepšeg mesa, najdragocjenijeg vina.
[7] I na toj gori će pokidati pokrivač, veo koji je raširen nad svim narodima.
[8] Uništit će smrt, dovijeka; Gospod će obrisati suze sa svakoga lica, sramotu naroda Svoga će zbrisati sa zemlje, jer tako je kazao Gospod.
[9] Toga dana će govoriti: „Gle, to je naš Bog. Čekali smo da nas spasi. To je Gospod, čekali smo na Njega. Veselimo se i radujmo spasenju!”
[10] Jer Gospodnja ruka će bdjeti nad ovom gorom, a Moab će biti pogažen na svome mjestu, onako kako gaze slamu na đubrištu.
[11] Raširit će svoje ruke, onako kako plivač širi ruke kad zapliva, ali Gospod će ponizit oholost njegovu, pogazit će vještinu ruku njegovih.
[12] Srušit će njegove tvrde zidine, smrvit će ih dok ne ostane samo prašina.