[1] Ah, teško tebi, o, zemljo zviždukavih krila; tebi, koja si s onu stranu kuških rijeka,
[2] koja glasnike šalješ morem, brodovima od rogoza na vodama! Pođite, o hitri glasnici, narodu visokom i uglađenom, narodu kojeg se plaše i blizu i daleko, narodu koji je silan i koji osvaja, čiju zemlju dijele rijeke.
[3] Svi vi žitelji zemlje, vi koji živite na ovoj zemlji, pogledajte kad se podigne bajrak na gorama! Kad se oglasi rog, počujte!
[4] Jer Gospod mi reče ovako: „U miru ću gledati iz Svoga staništa, kao vrućina kada je sunce, kao oblak rosni u žetvenoj žegi.”
[5] Jer prije žetve, kad više nema cvjetanja, kad cvijet postane zreo grozd, On loze kreše nožem, a klice otkida i odnosi.
[6] Svi će oni biti predani pticama grabljivicama u gorama, zvijerima zemaljskim. A grabljivice će stanovati na njima ljeti, zvijeri zimi.
[7] U to vrijeme će donijeti dar Gospodu nad vojskama, dar od naroda visokog i uglađenog, naroda kojeg se plaše i blizu i daleko, silnog naroda koji osvaja, čiju zemlju dijele rijeke; sve će donijeti do gore Sion, mjesto imena Gospoda nad vojskama.