[1] Bel pade; Nebo propade, njihovi likovi se tovare na marvu tegleću; te stvari koje nosite, vuku umorne zvijeri.
[2] Oni posrću; zajedno se klanjaju, ne mogu spasiti tovara, i tako svi odlaze u ropstvo.
[3] „Čuj, Jakovljev dome, svi vi preostali iz doma Izraelova, koje sam ponio prije vašeg rođenja, koje sam uzeo iz krila majčina;
[4] čak i u starosti ostajem Onaj, nosit ću vas i dok kose sijede; ono što sam napravio, to ću i ponijeti, ono što nosim, to ću i spasiti.
[5] S kim ćete Me tad upoređivati, s kim izjednačiti, s kim ćete Me ravnati da budemo isti?
[6] Oni koji obilno sipaju zlato iz kese, koji mjere srebro na mjerilima; pa uposle zlatara, i on im od toga izradi boga, a ovi padaju ničice i mole se!
[7] Podižu ga na ramena, nose uokolo, postave ga na svoje mjesto i on ostaje tamo; ne može se pomjeriti. A ako mu ko zavapi, on ne odgovara; ne može ga spasiti.
[8] Prisjetite se ovoga i čvrsto stanite, dozovite to u mislima, o, grešnici, i sjetiti se davnih stvari;
[9] jer Ja sam Bog i nema drugoga, Ja sam Bog i nema sličnoga,
[10] objavljujem kraj s početka, i od davnina stvari još neispunjene, govoreći: ‘Ostat će Moj naum, i ispunit će se sve rečeno.’
[11] Pozivam grabljivicu s istoka, čovjeka Moga nauma izdaleka; kazao sam – i tako će biti, naumio sam – i tako će se desiti.
[12] Čujte vi tvrdih srca, vi koji ste daleko od pravde,
[13] Ja ću približiti Svoju pravdu; nije daleko, Moje spasenje neće kasniti. U Sion ću položit spasenje Svoje, za Izrael, slavu Moju.”