[1] Riječ Amozovog sina Izaije o Judeji i Jerusalemu.
[2] Desit će se u docnijim danima, gora Gospodnjeg doma će se učvrstiti kao najviša planina; bit će uzvišena nad svim brdima, i svi narodi će krenuti njoj.
[3] Mnogi ljudi će dolaziti i govoriti: „Hajde da se popnemo na Gospodnju goru, do doma Boga Jakovljeva, da nas pouči stazama Svojim, kako bismo koračali Njegovim putevima.” Jer iz Siona će poteći Zakon, a Gospodnja riječ iz Jerusalema.
[4] Sudit će među narodima, rješavati parnice mnogim pucima; od mačeva svojih će iskovati plugove, i srpove skovati od kopalja svojih. Narodi više neće jurišati mačevima na druge, i neće se više učiti ratnom umijeću.
[5] O, dome Jakovljev, hajde, dođi u svjetlo Gospodnje.
[6] Jer odbacio si narod svoj, dom Jakovljev; pun je istočnjačkih ništarija, vidovnjaka kao kod Filistejaca, i urotili su se sa tuđincima.
[7] Njihova zemlja je puna zlata i srebra, nema kraja blagu njihovom; zemlji njihovoj konjima bogatoj, i kočijama silnim i bezbrojnim.
[8] Zemlja njihova je ispunjena idolima; klanjaju se djelima vlastitih ruku, onome što prsti njihovi izradiše.
[9] Eto, tako je ponižen čovjek, i svaki je posramljen – nemojte im se smilovati!
[10] Zađite među stijene, skrijte se u prašinu od Gospodnjeg užasa, i slave Njegove uzvišenosti.
[11] Posramit će oholost ljudsku, ponos njihov će poniziti, i Gospod će se jedini proslaviti toga dana.
[12] Doći će dan Gospoda nad vojskama, dan protivan svemu ponositom i oholom; svemu što se slavi – i sve će biti poniženo;
[13] protiv kedara libanonskih, oholih i uzdignutih; i protiv svih hrastova bašanskih;
[14] protiv svih oholih planina, svih brda uzdignutih,
[15] protiv svake kule, i svakog zida učvršćenog;
[16] protiv svih taršiških lađa, i svih vješto izrađenih dragocjenosti.
[17] Tako će posramiti oholost ljudsku, poniziti sav ponos muževni, i samo Gospod će biti uzvišen toga dana.
[18] Idoli će sasvim propasti.
[19] Ljudi će se zavlačiti među stijene i u pećine, u jame svakojake; krit će se od užasa Gospodnjeg, i od slave Njegove uzvišenosti, kad se digne da uzdrma zemlju.
[20] Tog dana će ljudi baciti šišmišima i krticama idole srebrene i zlatne, sve ono što sebi izradiše da se mole;
[21] kako bi se skrili u pećinama, i zavukli među stijene, pred užasom Gospodnjim i slavom Njegove uzvišenosti.
[22] Prestani marit za čovjeka, onoga kome je dašak u nosnicama – jer šta vrijedi?