[1] One godine kada umrije kralj Uzija, vidjeh kako Gospod sjeda na slavno i uzvišeno prijestolje, a skut Mu je ispunjavao cijeli Hram.
[2] Nad njim su stajali serafimi; svaki je imao šest krila, dva su prekrivala lice, dva noge, a s dva su letjeli.
[3] Tako su vikali jedni drugima: „Svet, svet, svet je Gospod nad vojskama; cijela zemlja je ispunjena slavom Njegovom!”
[4] Tako se zadrmaše pragovi na vratima od glasa kojim vikahu, i Dom se ispuni dimom.
[5] Tad viknuh: „Teško meni! Izgubljen sam; ja sam čovjek nečistih usana i živim među ljudima nečistih usana – jer ugledao sam Cara, Gospoda nad vojskama!”
[6] Tad jedan od serafima doletje meni, a ruci je držao užareni ugljen koji je uzeo sa žrtvenika kliještima.
[7] Tad je dodirnuo moja usta i kazao: „Gle, ovo dotače tvoja usta; tvoja je krivica izbrisana, tvoj grijeh je oprošten.”
[8] Potom sam čuo Gospodnji glas kako govori: „Koga ću poslati, ko će poći u naše ime?” A ja sam viknuo: „Evo me! Pošalji mene!”
[9] Tad mi Gospod reče da pođem i da ovo kažem svome narodu: „Slušajte, ali nećete razumjeti, gledajte, ali nećete vidjeti.
[10] Otupi srca ovoga naroda, otežaj njihove uši, oči im zatvori; da ne ugledaju očima svojim, da ne čuju svojim ušima, da ne shvate srcima, da se ne preobrate i ne iscijele.”
[11] A onda sam upitao: „Dokle, Gospode?” A On mi je odgovorio: „Sve dok im gradovi ne budu ruševine, puste i napuštene; dok im domovi ne ostanu prazni, a zemlja pustoš.
[12] Dok Gospod ne odvede narode daleko, i budu mnoga mjesta opustošena usred zemlje.
[13] A ako u njoj ostane i desetine, opet će biti spaljena, kao hrast ili brijest čiji panj ostaje nakon što ga posijeku. Sjeme sveto je njegov panj.”