[1] Ezekija se smrtno razboli u ono vrijeme. Tad mu priđe Izaija, Amozov sin, govorivši: „Ovako kaza Gospod nad vojskama: Uredi svoj dom jer ćeš umrijeti i nećeš se oporaviti.”
[2] Tad se Ezekija okrene licem prema zidu i stane moliti Gospoda
[3] govoreći: „Molim te Gospode, prisjeti se kako sam hodio pred tobom vjerno i puna srca, kako sam činio sve ono što je valjano u Tvojim očima.” Potom gorko zaplaka.
[4] Zatim Izaija primi Gospodnju riječ:
[5] „Idi i reci Ezekiji: Ovako veli Gospod, Bog Davida i tvojih očeva: Čuo sam tvoju molitvu, vidio sam tvoje suze. Gle, dodat ću petnaest godina tvome životu.
[6] Spasit ću tebe i ovaj grad od asirskog kralja; zaštitit ću ovo mjesto.
[7] A ovo će ti biti znamenje Gospodnje, znak da će Gospod učinit ono što je kazao.
[8] Gle, dat ću da se sjenka koje baca zalazeće sunce vrati za deset stepeni na Ahazovom sunčaniku.” Tako se sunce vrati deset stepeni nakon što je bilo sišlo za deset stepeni.
[9] Pjesma Ezekije, kralja Jude, nakon što je obolio pa se oporavio:
[10] Rekoh, valja mi poći usred mojih dana, bijah predan kapijama carstva mrtvih u svim godinama što ostaju.
[11] Rekoh, neću ugledati Gospoda, Gospoda u zemlji živih, neću više gledati čovjeka među stanovnicima zemljinim.
[12] Dom moj je sklonjen i pokupljen kao šator pastirski; savio sam život svoj kao tkalac; On me odsječe od moga gumna, činiš da je kraj prije no što dan pređe u noć.
[13] Mirno sam trpio do jutra; kao lav koji lomi sve kosti moje, činiš da je kraj prije no što dan pređe u noć.
[14] Tugovao sam kao ždral ili lastavica, gukao kao golubica. A oči mi umorne od gledanja gore. Gospode, potlačen sam! Budi zavjet spasenja moga!
[15] Šta da kažem? On je svoje rekao; On je to učinio. Kroz sve godine hodim tromo jer je duša moja potištena.
[16] O, Gospode, ljudi žive kroz ove stvari, a u svima njima je život moga duha. Molim te, izliječi me, i daj da ozdravim!
[17] Gle, patio sam za svoje dobro; ali spasio si život moj u ljubavi Svojoj, pred provalijom propasti; ostavio si sve grijehe moje iza Svojih leđa.
[18] Jer carstvo mrtvih Te ne hvali, smrt Ti hvalu ne pjeva. Ne nadaju Ti se oni koji pođu u tmurnu provaliju.
[19] Onaj koji živi, Onaj živi, taj Te hvali kao što ja činim ovog dana; otac sinove uči vjernosti Tvojoj.
[20] Gospod će me spasiti, a i mi ćemo zasvirati i udariti u žice, svakim danom života ovog pred hramom Gospodnjim.
[21] Tad Izaija reče: „Uzmite kolač od smokava i stavite na otok da se oporavi.”
[22] A Ezekija upita: „Koji ćeš dati znak da opet mogu poći u Gospodnji hram?”